Aleksandar Berkman - Šta je to komunistički anarhizam?

30. Proizvodnja

"Šta je sa proizvodnjom?"; "kako ćemo da upravljamo njome?"

Već smo videli kojim načelima se revolucija mora voditi ako hoće da bude društvena i da ispuni svoju cilj. Isti principi slobode i dobrovoljne saradnje moraju da važe i za preuređenje privrede.

Prva posledica revolucije je smanjena proizvodnja. Generalni štrajk, za koji mislim da će biti početak društvene revolucije, sam je po sebi zaustavljanje privrede. Radnici prestaju sa radom, demonstriraju na ulicama i tako privremeno prestaje proizvodnja.

Ali život teče dalje. Osnovne potrebe naroda moraju biti zadovoljene. Revolucija živi u tom stadijumu od zaliha koje već postoje, ali bi bilo katastrofalno, kada bi se one istrošile. Situacija je onda u rukama radništva: privreda mora odmah da započne da se oporavlja i povraća. Organizovani poljoprivredni i industrijski proletarijat preuzima zemljište, fabrike, radionice i rudnike. Njih treba pod hitno što bolje iskoristiti i upotrebiti.

Moramo razumeti da društvena revolucija zahteva veću proizvodnju nego u kapitalizmu da bi zadovoljila potrebe naroda koji je do tada živeo u nemaštini. Veću proizvodnju mogu postići samo radnici koji su se prethodno pripremili za ovu novu situaciju. Kada se upoznaju sa procesom privrede, nauče sve o izvorima sirovina i namere se da uspeju, oni će ostvariti svoj cilj. Oduševljenje koje je revolucija proizvela i energije koje se oslobađaju, a stvaralaštvu koje je ona podstakla moraju se dati odrešene ruke da bi se našli novi putevi. Revolucija uvek budi u ljudima veliku odgovornost. Uz novi ambijent slobode i bratstva ljudi shvataju da su naporan rad i oštra samodisciplina krajnje neophodni da bi se postigla proizvodnja koja može da zadovolji potrebe potrošnje.

Sa druge strane, nova situacija će umnogome uprostiti danas veoma zamršene privredne probleme. Ne smeš zaboraviti da kapitalizam, zbog svoje takmičarske osobenosti i protivrečnih finansijskih i trgovinskih interesa, dovodi do mnogih zamršenih i komplikovanih problema koji bi potpuno nestali ukidanjem današnjih uslova. Pitanja nadnica i prodajne cene, potražnja trenutnog tržišta i lov na nova tržišta, nedostatak kapitala za veće poduhvate i velike kamate koje se za njega moraju platiti, nova ulaganja, posledice špekulacije i monopola i gomila drugih sličnih problema, koji muče kapitaliste i čine da današnja privreda bude tako komplikovana i nezgrapna mreža, nestali bi. Trenutno se moraju okupljati brojne istraživačke grupe i visokoobrazovani ljudi da razmrse zamršeno klupko plutokratskih nesporazuma, a kapitalizmu su neophodni mnogi specijalisti koji će izračunati mogućnosti za dobitak i gubitak i ogromna vojska pomoćnika koji će provesti privredni brod između hridina na putanji koju određuju kapitalističko nacionalno i internacionalno naticanje.

Sve ovo bi automatski nestalo sa podruštvljavanjem privrede i ukidanjem takmičarskog sistema; samim tim bi i problemi proizvodnje bili dosta olakšani. Zamršena složenost kapitalističke industrije više ne bi neopravdano stvarala strah od budućnosti. Oni koji pričaju kako današnje radništvo nije sposobno da upravlja "modernom" privredom zaboravljaju da se osvrnu na činioce koje sam malopre naveo. Privredni lavirint će se pokazati mnogo jednostavniji kada započne društveno preuređenje.

Uzgred treba spomenuti da bi mnogi drugi delovi života bili pojednostavljeni kao posledica navedenih promena: mnoge današnje navike, običaji, prinudni i škodljivi načini života normalno će prestati da postoje.

Dalje, treba imati u vidu da će zadatak povećanja privrede biti strašno olakšan kada redovima radništva pristupi ogroman broj onih koje će izmenjeni ekonomski uslovi osloboditi za rad.

Statistika pokazuje da se 1920. godine u SAD preko 41 milion osoba oba pola bavio u korisnim poslovima od ukupnog stanovništva od 105 miliona1. Od ovih 41 miliona samo 26 miliona su bili stvarno zaposleni u privredi, uključujući tu i privredu i transport, dok se ostatak od 15 miliona pretežno bavio trgovinom, reklamom i drugim posredničkim poslovima u današnjem sistemu. Drugim rečima, 15 miliona ljudi2 bi bilo slobodno da se bavi korisnim poslom nakon revolucije u SAD. Slična situacija, proporcionalna broju stanovnika, razvila bi se i u drugim zemljama.

Povećanje proizvodnje koje je neophodno društvenoj revoluciji bi stoga imalo pomoć dodatne vojske mnogih miliona ljudi koji bi bili na raspolaganju. Sistematsko uključivanje ovih miliona u industriju i poljoprivredu, uz pomoć modernih naučnih načina organizacije i proizvodnje, pomoglo bi da se reše problemi potrošnje.

Kapitalistička proizvodnja se vrši zbog profita; danas se koristi više radnika koji prodaju stvari nego što ih proizvode. Društvena revolucija bi preuredila privredu na osnovu potreba stanovništva. Osnovne i glavne potrebe naravno imaju prioritet, a to su hrana, odeća i stan. Prvi korak u tom pravcu bilo bi utvrđivanje raspoloživih zaliha hrane i drugih potrepština. Radnička udruženja u svakom gradu i zajednici bi se prihvatila ovog posla zbog jednake raspodele. Radnički saveti u svakoj ulici i oblasti bi se brinuli o tome, te bi sarađivali sa sličnim savetima u gradu i zemlji i udruživali svoj rad i napore posredstvom opštih saveta proizvođača i potrošača.

Veliki događaji i ustanci iznose na površinu najaktivnije i najsilnije ljude. Društvena revolucija će iskristalisati klasnosvesne redove radništva. Pod kojim god imenom da su poznati - privredne unije, revolucionarni sindikati, zadruge, udruženja proizvođača i potrošača - predstavljaće najprosvećeniji i najnapredniji deo radništva, organizovane radnike koji su svesni svojih ciljeva i puteva do njih. Oni će biti pokretački duh revolucije.

Uz pomoć industrijske mašinerije i naučnog obrađivanja zemlje na koju niko više nema monopol, revolucija mora pre svega da ispuni osnovne želje društva. Intenzivno obrađivanje zemlje i moderna sredstva su nas u poljoprivredi načinila skoro nezavisnim od prirodnog kvaliteta zemljišta i klime. Čovek sada sam do određenog stepena stvara svoje zemljište i klimu zahvaljujući hemiji. Egzotične voćke se sada gaje na severu i dopremaju na topli jug, kao na primer u Francuskoj. Nauka je čarobnjak koji omogućava čoveku da zagospodari svim poteškoćama i pređe preko svih prepreka. Budućnost, koja je oslobođena svih kijameta sistema profita i obogaćena radom miliona današnjih neproizvođača, daje izglede za ogromno blagostanje društva. Takva budućnost mora biti glavna stavka društvene revolucije, a njeno geslo: hleb i blagostanje za sve. Prvo hleb, pa onda blagostanje i luksuz. Čak i luksuz!, jer je lukzus iskonska potreba čoveka, kako njegovog psihičkog tako i fizičkog bića.

Revolucija mora neprekidno da se okrene i posveti tom cilju: ne nešto što ćemo prebaciti u daleku budućnost, već trenutna praksa. Revolucija mora da teži da omogući svakoj zajednici da bude samoodrživa i materijalno nezavisna. Nijedna zemlja ne bi trebalo da se oslanja na spoljašnju pomoć ili da izrabljuje kolonije. Tako se stvari odvijaju u kapitalizmu. Cilj anarhizma je materijalna nezavisnost, ne samo pojedinca, već i svake zajednice.

To znači postepenu decentralizaciju namesto centralizacije. Čak i u kapitalizmu se da primetiti težnja ka decentralizaciji uprkos centralističkom karakteru koji je u osnovi današnjeg industrijskog poretka. Zemlje koje su pre bile potpuno zavisne od stranih proizvođača, kao Nemačka u poslednjoj četvrtini 19. veka, a kasnije Italija, Japan, Mađarska, Čehoslovačka itd., postepeno se privredno osamostaljuju i rade od svojih sirovina, grade svoje fabrike i teže ekonomskoj nezavisnosti od drugih zemalja. Internacionalne finansije ne podržavaju takav razvoj i trude se da uspore takav napredak jer je Morganima i Rokfelerima isplatljivije da zadrže Meksiko, Kinu, Indiju, Irsku ili Egipat u industrijski nazadnom stanju da bi mogli da iskorišćavaju njihove prirodne sirovine i istovremeno da osiguraju strana tržišta zbog "prevelike proizvodnje" kod kuće. Države velikih finansijera i gospodara privrede im pomažu da im osiguraju prirodne sirovine i tržišta, čak i bajonetima. Tako je Velika Britanija silom naterala Kinu da dozvoli Englezima da opijumom truju Kineze, uz dobru zaradu, i koriste se svim sredstvima da u tamo uvale svoje tekstilne proizvode. Iz istog razloga Egipat, Indija, Irska i druge zavisne zemlje i kolonije ne smeju da razvijaju svoju privredu.

Ukratko, kapitalizam teži centralizaciji, ali slobodnoj zemlji treba decentralizacija, ne samo politička već i privredna i ekonomska nezavisnost.

Rusija upečatljivo dokazuje koliko je ekonomska nezavisnost neophodna, posebno za društvenu revoluciju. Godinama posle Oktobarskog ustanka, boljševička vlada je usmerila svoje napore na pridobijanju buržoaskih država na svoju stranu radi njenog "priznanja" i pozivala je strane kapitaliste da iskorišćavaju sirovine iz Rusije. Kapital, pošto se plašio da ulaže na veliko zbog nesigurnosti u diktaturi, nije se zanimao za tako nešto. U međuvremenu, Rusija se bližila ekonomskom slomu. Situacija je konačno naterala boljševike da shvate da zemlja mora da se uzda u se i u svoje kljuse. Rusija je počela da traži sredstva kojima bi pomogla samoj sebi i tako je stekla još veće samopouzdanje u svoje sopstvene sposobnosti, naučila da se osloni na samu sebe i počela da razvija svoju privredu, što je bio spor i bolan proces, ali nezaobilazna potreba koja će na kraju učiniti Rusiju ekonomski samoodrživom i nezavisnosnom.

Društvena revolucija u bilo kojoj zemlji mora od početka da bude samoodrživa. Ona mora da pomaže sama sebi. Ovo načelo samoispomoći ne treba protumačiti kao nedostatak solidarnosti sa drugim zemljama. Naime, uzajmna pomoć i saradnja između zemalja, kao i pojedinaca, jedino može da postoji na osnovama jednakosti, među jednakima. Zavisnost je njihova sama suprotnost.

Ukoliko dođe do društvene revolucije u više zemalja istovremeno - u Francuskoj i Nemačkoj, na primer - onda bi se zajednički rad podrazumevao i on bi prilično olakšao posao revolucionarnog preuređenja.

Na svu sreću, radnici počinju da uče da je njihova stvar internacionalna: organizacija radništva se sada odvija izvan nacionalnih granica. Ljudi se nadaju da nije daleko vreme kada će ceo proletarijat Evrope moći da zajednički stupi u generalni štrajk, koji će tada biti uvod u društvenu revoluciju. Takvu nadu treba ozbiljno uzeti u promatranje, ali istovremeno ne treba zanemariti mogućnost da bi revolucija mogla da izbije u jednoj zemlji pre drugih - recimo u Francuskoj pre nego u Nemačkoj - i u tom slučaju Francuska ne bi smela da očekuje pomoć iz vana, već odmah da usmeri sve svoje snage da sama sebe opskrbi i zadovolji najosnovnije potrebe svog naroda samo svojim naporima.

Svaka zemlja u kojoj se dešava revolucija mora da teži poljoprivrednoj nezavisnosti isto kao i političkoj i industrijskoj. Ovaj proces se odvija do određenog granice čak i u kapitalizmu, a on bi trebao da bude jedan od glavnih ciljeva društvene revolucije. Moderna sredstva to omogućavaju. Proizvodnja satova, koji su pre bili monopol Švajcarske, sada se sprovodi u svakoj zemlji. Proizvodnja svile, koja je pre bila ograničena na Francusku, danas je među glavnim granama privrede u mnogim zemljama. Italija, bez izvora uglja ili gvožđa, pravi brodove od čelika. Švajcarska, koja nije ništa bogatija u navedenim sirovinama, ih takođe pravi.

Decentralizacija će odstraniti iz društva mnoge loše stvari koji potiču od centralističkog načela. Politička decentralizacija znači slobodu; industrijski, ona znači materijalnu nezavisnost; društveno ona podrazumeva sigurnost i blagostanje za manje zajednice; pojedinačno ona vodi do čovečnosti i slobode.

Isto tako je bitno da društvena revolucija pored nezavisnosti od stranih zemalja uvede decentralizaciju unutar same zemlje. Unutrašnja decentralizacija znači da su veće oblasti, pa i svaka zajednica, koliko je god to moguće, samoodržive. U svom prosvetiteljskom i obimnom delu, "Polja, fabrike i radionice", Pjotr Kropotkin je ubedljivo pokazao kako je grad kao Pariz, koji je sada skoro potpuno okrenut trgovini, mogao sam da uzgoji dovoljno hrane u svom okrugu i da obilno izdržava svoje stanovništvo. Koristeći se modernim poljoprivrednim mašinama i intenzivnim obrađivanjem, London i Nju Jork bi mogli da se održavaju na proizvodima koje bi gajili u svojoj neposrednoj blizini. Činjenica je da su "naša sredstva, kojima možemo da izvučemo iz zemljišta šta god poželimo - u bilo kojoj klimi i iz bilo kakve vrste zemljišta - danas toliko napredovala da ne možemo da predvidimo granicu prinosa na par jutara zemlje. Ta granica se sve više i više pomera shodno našim proučavanjima i svake godine nam beži sve dalje i dalje izvan vidokruga."

Kada društvena revolucija u nekoj zemlji započne, izvoz i uvoz bivaju obustavljeni: uvoz sirovina i gotovih proizvoda se sprečava. Zemlja može da padne pod blokadu buržoaskih država, kao što je to bio slučaj sa Rusijom. Tada je revolucija primorana da postane samoodrživa i da sama namiruje svoje potrebe. Čak i različiti delovi jedne iste zemlje mogu se suočiti sa takvom situacijom. Oni će onda morati da proizvode ono što im treba u svojim oblastima i samo svojim radom. Jedino decentralizacija može rešiti ovaj problem. Zemlja se mora preurediti tako da može sama da se hrani. Ona se mora vratiti proizvodnji na malo, kućnoj radinosti i intenzivnoj poljoprivredi i vrtarstvu. Čovekov pokretački duh koji je oslobodila revolucija i njegova domišljatost koju su potrebe istančale uspeće da se snađu u datoj situaciji.

Moramo uvideti da bi bilo katastrofalno po revoluciju da suzbijamo ili da se mešamo u sitne privrede koje se čak i sada do određene mere u raznim evropskim zemljama praktikuju. Brojni proizvodi koje svakodnevno koristimo prave seljaci tokom besposlenih zimskih dana. Ove kućne manufakture kada se saberu daju iznenađujuće brojke i snabdevaju nas u dosta čemu. Bilo bi veoma štetno ako bi ih uništili, kao što je to uradila Rusija u ludoj boljševičkoj strasti ka centralizaciji. Kada zemlju u kojoj se dešava revolucija napadnu strane države, kada je drže u opsadi i zaustave njen uvoz, kada velikoj privredi preti slom ili se železnici to već desilo, onda su to male kućne privrede koje postaju presudan živac njenog ekonomskog života: one same mogu da nahrane narod i spasu revoluciju.

Štaviše, takve kućne privrede nisu samo moćan ekonomski činioc, one takođe imaju i veliku socijalnu vrednost. Mogu poslužiti kao prijateljske veze između sela i grada i na taj način ih zbližavati i jačati njihovu međusobnu solidarnost. U stvari, kućne privrede su same po sebi dokaz društvene srdačnosti koja se od najranijih vremena pojavljivala u seoskim skupinama, pri zajedničkim radovima, narodnim igrama i pesmama. Revolucija treba da potstiče ovu zdravu i normalnu sklonost, u svim njenim oblicima, radi dobrobiti zajednice.

Ljudi često malo cene ulogu privredne decentralizacije u revoluciji. Čak i u redovima naprednog radništva postoji opasna struja koja zanemaruje ili umanjuje njenu važnost. Većina ljudi je još uvek u ropstvu marksističke dogme da je centralizacija "efikasnija i ekonomičnija". Oni zatvaraju oči pred činjenicom da se ova navodno isplativa "ekonomija" postiže nauštrb radničkog zdravlja i života i da ga takva "efikasnost" svodi na prostog privrednog zupčanika, pritom mu ubijaći dušu i telo. Osim toga, u sistemu centralizacije upravljanje privredom stalno prelazi u ruke sve manje skupine ljudi i time stvara moćnu birokratiju industrijskih vladara. Bila bi to prava ironija ako bi revolucija težila takvom rešenju i značilo bi samo stvaranje nove vladajuće klase.

Revolucija može osloboditi radništvo jedino postepenom dencetralizacijom, razvijajući pritom pojedinačnog radnika u mnogo svesnijeg i odlučujućeg činioca u procesu privrede i pokretača svih privrednih i društvenih delatnosti. Društvena revolucija je baš zato tako bitna jer ukida vladavinu čoveka nad čovekom i umesto toga uvodi praktično upravljanje stvarima. Ona jedino tako može dostići privrednu i društvenu slobodu.

"Da li si ti siguran da će to baš raditi?", zapitkuješ.

Jesam: ako ovo ne radi, onda ništa ne radi. Plan koji sam skicirao je slobodarski komunizam, život dobrovoljne saradnje i jednake podele. Ne postoji ni jedan drugi način kojim možemo imati ekonomsku jednakost, koja sama po sebi znači slobodu. Svaki drugi sistem mora voditi nazad u kapitalizam.

Naravno postoji mogućnost da bi zemlja u kojoj se odvija društvena revolucija mogla da proba razne ekonomske eksperimente. Ograničen kapitalizam bi mogao biti uveden u jednom delu zemlje, a kolektivizam u drugom. Kolektivizam je ipak samo drugačiji oblik najamničkog sistema i brzo bi težio da postane kapitalizam koji danas imamo, jer kolektivizam započinje ukidanjem privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju i odmah poništava samog sebe tako što se vraća sistemu naplate u odnosu na količinu obavljenog posla, što znači povratak nejednakosti.

Čovek se uči na u praksi [man learns by doing]. Društvena revolucija u različitim zemljama i oblastima će isprobati različite metode i praktičnim iskustvom će pronaći najbolji put. Revolucija je istovremeno mogućnost i opravdanje za tako nešto. Ja ne pokušavam da propovedam šta ova ili ona zemlja treba da uradi ili kojom putanjom bi one trebale da se kreću; niti želim da naređujem šta će se desiti u budućnosti i da napišem plan i program. Moja namera je da predložim, samo u šturim crtama, načela kojima revolucija mora da se vodi i šta onda treba da uradi da bi ostvarila svoj cilj - preuređenje društva na osnovama slobode i jednakosti.

Znamo da su prethodne revolucije velikim delom zakazale i nisu uspele da ispune svoje ciljeve; one su se izopačile u diktature i despotije i tako ponovo uvele stare tlačiteljske i iskorištavačke institucije. To znamo iz davne i skorije prošlosti i stoga moramo izvući zaključak da stari put nije dobar. Nadolazeća društvena revolucija mora ići nekim novim putem. Kojim? Jedinim do sada poznatim: putem slobode i jednakosti, putem slobodarskog komunizma, putem anarhije.

-----------
1N. Y. World Almanac, 1927.

2U ovu brojku ne spadaju vojska, policija i mornarica kao ni veliki broj zaposlenih u nepotrebnim i štetnim zanimanjima, kao što su izgradnja borbenih brodova, proizvodnja municije i druge vojne opreme itd.

Naslovna (Šta je to komunistički anarhizam) | Sledeća (Odbrana revolucije)