Aleksandar Berkman - Šta je to komunistički anarhizam?

14. Februarska revolucija

U Rusiji boljševici, poznatiji kao komunistička partija, kontrolišu državu. Oktobarska1 revolucija 1917. ih je dovela na moć.

Ta revolucija je bila najvažniji događaj u svetu od Francuske revolucije 1789-1793. Bila je čak i bitnija od ove jer je otišla mnogo dublje u strukturu društva. Francuska revolucija je želela da uvede političku slobodu i jednakost, pošto je verovala da će ona da dovede do bratstva i blagostanja za sve. Ona je bila veliki korak na putu progresa i na kraju je promenila celo političko lice Evrope. Ukinula je monarhiju u Francuskoj, ustanovila republiku i dala smrtonosni udarac feudalizmu i absolutističkoj vladavini crkve i plemstva. Imala je uticaj na svaku zemlju na kontinentu i pomogla ustoličenje demokratije po Evropi.

Ona nije ipak donela nikakve korenite promene. Bila je to politička revolucija koja je trebalo da osigura politička prava i slobode, što je i uspela. Francuska je danas "demokratska" država, a njen moto "Sloboda, Bratstvo, Jednakost" stoji čak i na svakom zatvoru. Ona nije oslobodila čoveka od izrabljivanja i ugnjetavanja, a to je na kraju nešto, što je najpotrebnije.

Francuska revolucija je ustoličila srednji stalež, buržoaziju, u državi namesto plemstva. Dala je određena ustavna prava seljaku i radniku, koji su pre toga bili kmetovi. Moć buržoazije i njena vlast nad industrijom pretvorila je seljaka u poniznog slugu, a radnika u najamnog roba.

Nije moglo biti drugačije, jer je sloboda prazna parola dokle god si ti u ekonomskom ropstvu. Sloboda znači da ti imaš pravo da radiš određene stvari, ali ako nemaš mogućnosti, onda je to pravo samo obična obmana. Mogućnost zavisi od tvojih ekonomskih uslova, kakva god da je politička situacija. Nijedno političko pravo ne može da bude od ikakve koristi čoveku ako je prisiljen da bude rob ceo svoj život da bi prehranio sebe i svoju porodicu.

Iako je Francuska revolucija bila veliki korak ka oslobođenju od despotizma kralja i plemstva, ona nije mogla da uvede ni jednu pravu slobodu jer nije osigurala ekonomske prilike i nezavisnost.

Zbog toga je Ruska revolucija bila daleko bitnija nego svi pređašnji ustanci. Ona nije samo ukinula carstvo i absolutnu carsku moć, već je učinila i nešto vrlo važno: moć kapitalističkih klasa, zemljoposednika i kraljeva industrije. Iz tog razloga je ona najveći događaj koji se desio u istoriji, prvi i jedini put da se pokušalo tako nešto.

Tako nešto nije mogla da uradi Francuska revolucija jer se tada još uvek verovalo da je političko oslobođenje dovoljno da oslobodi ljude i načini ih jednakim. Nisu shvatili da je osnova sve slobode ekonomske prirode. Ta činjenica ne treba da baca ljagu na Francusku revoluciju. Nije još bilo vreme za korenitu ekonomsku promenu.

Desivši se 120 godina kasnije, Ruska revolucija je bila prosvetljenija i otišla je do korena problema. Znala je da ni jedna politička sloboda ne donosi ništa dokle god seljaci i radnici nemaju zemljište i fabrike u svom vlasništvu tako da ne budu na milost i nemilost kapitalističkih vlasnika industrije i zemljišnih monopolista.

Naravno, Ruska revolucija nije odradila ovaj posao preko noći. Revolucije, kao i sve druge stvari, rastu postepeno. Počinju kao male i nevažne, a onda skupljaju snagu, razvijaju se i šire.

Ruska revolucija je počela tokom rata zbog nezadovoljstva ljudi kod kuće i u vojsci. Zemlja je bila umorna od borbi i uništena glađu i bedom. Vojnicima je bilo dosta ubijanja; počeli su da se pitaju zašto moraju da ubijaju i budu ubijeni, a kada vojnici počnu da postavljaju pitanja, ni jedan rat ne može duže da traje.

Despotizam i podmitljivost carske države je dodala ulje na vatru. Sud je postao javni skandal - sveštenik Rasputin je zaveo caricu, a samim tim pridobio je uticaja, pa su on i car kontrolisali državu. Spletke, mita i sve vrste pokvarenosti su bujale. Visoki oficiri su pokrali vojne fondove, pa su vojnici često bili primorani da idu u boj bez dovoljno municije i namirnica. Njihove čizme nisu imale prave đonove i mnogi nisu imali nikakvu obuću. Poneki odredi su se pobunili; drugi su odbili da se bore. Sve više i više vojnika se pobratimilo sa svojim "neprijateljima" - mladićima kao što su i oni, koji su imali nesreću da se rode u drugoj zemlji i koji, kao i Rusi, su morali da idu u rat po naređenju bez da znaju razlog zašto pucaju ili bivaju ubijeni. Mnogi su ostavili puške i vratili se kući. Tu su širili priću o užasnim uslovima na frontu i besmislenom pokolju, bedi i nedaćama. To je pomoglo rast nezadovoljstva među masama i uskoro su se čuli glasovi protiv cara i njegovog režima.

Dan za danom se ovakva osećanja širila; povećani porezi i nestašice hrane i namirnica su ih još samo podgrevali.

Februara, 1917., je izbila revolucija. Kao i u sličnim slučajevima, trenutne sile su bile potpuno zaslepljene.

Autokrata i njegovi ministri, aristokrate i njihovi savetnici - svi su verovali da su to samo nekakvi ulični neredi, štrajkovi i demonstracije; zamišljali su da drže uzde u svojim rukama. "Neredi" su nastavili da se šire po celoj zemlji i odjednom je car bio primoran da napusti tron. Nakon dugo vremena je najednom jedan moćni kralj uhapšen i proteran u Sibir, gde je on prethodno poslao hiljade ljudi u smrt i gde su on i njegova porodica sami kasnije skončali. Rusko samodržavlje je bilo ukinuto. Februarska revolucija protiv najmoćnije vladavine u Evropi je sprovedena maltene bez ijednog metka.

"Kako je sve tako glatko išlo?", čudiš se.

Režim Romanova je vladao absolutistički; Rusija je bila jedna od najviše porobljenih zemalja u Evropi. Ljudi praktično nisu imali nikakva prava. Ćud tirana je o svemu odlučivala, a policijska naređenja su bila najviši zakon. Mase su živele u siromaštvu i bile su mnogo ugnjetavane. Žudili su za slobodom.

Preko stotinu godina su slobodari i revolucionari u Rusiji radili da potkopaju režim tiranije, da prosvete narod i dignu bunu protiv svog podjarmljenja. Istorija pokreta je prožeta najboljim ljudima koji su joj se potpuno posvetili. Hiljade, čak i stotine hiljada, otišli su putem Golgote, u zatvore, bivali su mučeni i ubijani prisilnim radom na zamrznutim sibirskim poljima. Počevši sa decembarskim pokušajem da se stvori ustav pre stotinu godina, tokom celog stoleća su herojskim samožrtvovanjem nihilista i revolucionara održavane vatre slobode. Nijednog takvog sličnog mučeništva nije bilo tokom cele ljudske istorije.

U početku je izgledalo kao da je ta borba besmislena i unapred izgubljena, jer je potpuno ukidanje slobode štampe praktično onemogućilo slobodarske pionire da dopru do ljudi i da prosvetle mase. Brojne policije i tajne službe su branile carstvo, kao i zvanična crkva, škola i štampa, koji su učili ljude da budu careve ponizne sluge i pokorno poštuju "zakon i red" bez postavljanja pitanja. Svakog ko se usudio da izrekne slobodnu misao očekivala je teška kazna; surovi zakoni su čak kažnjavali one koji su pokušavali da uče seljake da pišu i čitaju. Država, plemstvo, sveštenstvo i buržoazija su se sve ujedinili, kao i obično, da ugaze i uguše i najmanji napor da se prosvetle mase. Pošto su im oduzeta sva sredstva kojima bi mogli da šire svoje ideje, slobodarski nastrojeni ljudi u Rusiji su bili primorani da koriste nasilje protiv varvarske tiranije i da pribegavaju terorističkim aktovima da bi makar i pomalo oslabili vlast despotizma i u isto vreme skrenuli pažnju svoje zemlje i sveta na nesnosne uslove koji vladaju. Ta tragična neophodnost bila je povod zbog kog su se ljudi okrenuli terorizmu u Rusiji i od idealista, onima kojima je ljudski život svet, postali dželati tirana. Plemići po prirodi, ovi muškarci i žene su dobrovoljno, čak nestrpljivo, davali svoje živote da bi narod oslobodili jarma. Kao zvezde na nebeskom svodu duge borbe između potlačenja i slobode stoje imena Sofije Kerovskaje, Kibalčiča, Grinevicka, Sasonova i bezbrojnih drugih mučenika, poznatih i nepoznatih, u najcrnjoj Rusiji.

Bila je to nepravedna borba, čak beznadežna, jer su revolucionare činili samo nekolicina ljudi u poređenju sa skoro neograničenom carskom moći sa velikom vojskom, brojnom polocijom, specijalnim biroima za političke špijune, ozloglašenim Trećim odelenjem, tajnom Okhranom, opštim sistemom kućepazitelja kao policijskih doušnika i ogromnim sredstvima te goleme zemlje sa preko sto miliona stanovnika.

Veličanstveni idealizam ruske omladine - posebno među studentima - i njihov negašljiv zanos i posvećenje slobodi nisu pali u očaj. Narod je pobedio, kao što se uvek dešava u borbi između dobra i zla. Kakva je to samo bila lekcija za ceo svet, kakav samo potstrek za one slabe duhom! Kakvu je samo nadu donela za neprestan ljudski napredak protiv svake tiranije i progona!

1905. godine izbila je prva revolucija u Rusiji. Autokratija su bili još uvek jaki i nardni ustanak bio je ugušen iako je primorao cara da uvede izvesna ustavna prava. Država se stravično osvetila čak i za te male ustupke. Stotine revolucionara su zbog njih platili životom, hiljade su završile u zatvoru, mnogi su proterani u Sibir.

Despotizam je opet mogao da predahne i ponovo je počeo da se oseća siguran, ali ne zadugo. Žeđ za slobodom se može po koji put ugušiti, ali nikada ne može biti zatrta. Ljudski nagon za slobodm je prirodan i nijedna sila na zemlji ne može uspeti da mu se odupre za neko duže vreme.

Dvanaest godina kasnije - što je vrlo kratko vreme u poređenju sa ljudskim vekom - došlo je do druge revolucije, Februarske 1917. Pokazalo se da duh iz 1905. nije umro i da žrtva ljudskih života nije bila uzaludna; krv mučenika samo zaliva drvo slobode i jača ga. Rad i požrtvovanost revolucionara je doneo plodove. Rusija je naučila mnogo iz prethodnih iskustava, kao što sledeći događaji potvrđuju.

Narod je izvukao pouku. 1905. godinu su tražili samo ublažavanje despotizma, samo poneke političke slobode; sada su tražili celokupno ukidanje tiranske vlade.

Februarska revolucija zadala je smrtonosni udarac carstvu. Bila je to i najnekrvavija revolucija u celoj istoriji. Kao što sam pre objasnio, moć čak i najjače vlade nestaje u dimu i magli onog momenta kada ljudi odbiju da priznaju njenu vlast, da joj se pokore i da je podrže. Romanov režim poražen je skoro bez borbe - što je bilo i dovoljno jer je celom narodu bilo dosta njegove vladavine i pošto su ustanovili da je nepotrebna i štetna i da je zemlji bolje bez nje. Neprekidno delovanje i obrazovni rad revolucionara (socijalista različitih grupa, uključujući anarhiste) uspeo je da predoči masama da carstvo mora nestati. Ovo mišljenje je bilo tako rašireno da je čak i vojska - najneprosvetljenija grupa u celoj Rusiji, kao i u svakoj drugoj zemlji, izgubila veru u postojeći poredak. Ljudi su prerasli despotizam, oslobodili od njega svoj duh i um i time smogli snage i omogućili si da se oslobode i u stvarnosti, fizički.

To je razlog zašto svemoćni vlastodršci nisu mogli naći više ikakvu podršku u Rusiji, čak ni jedan jedini odred. Najmoćnija vlada u Evropi se srušila kao kula od karata.

Privremena, provizorna vlada, došla je na carevo mesto. Rusija je bila slobodna.

-----------
1 po starom ruskom kalendaru, u novembru

Naslovna (Šta je to komunistički anarhizam) | Sledeća (Između februara i oktobra)