Zbornik: Anarhizam i nasilje
UVOD U ELEKTRONIČKO IZDANJE
Prije nešto više od četiri godine, točno u trenutku odvijanja demonstracija u Genovi, objavljena je ova knjiga, točnije, njena tiskana verzija. Već tada je bilo jasno kako je potrebno određeno nadopunjavanje novim tekstovima, prvenstveno zbog činjenice da su se okolnosti radikalno promijenile nakon događaja u Genovi, a cijeli niz događaja koji su se odvijali sljedećih godina otvorili su mogućnost stvaranja prave male enciklopedije na temu nasilja i nenasilja.
Ipak, to je nije dogodilo. Ponekad je naprosto nemoguće pratiti dinamiku društvenih zbivanja, pogotovo kada ih želimo opisati i odrediti kroz knjigu, koja je ipak medij prilagođen dokumentiranju nekog određenog razdoblja, a ne praćenju aktualnih zbivanja.
Uostalom, motivacija za objavljivanje ove knjige je činjenica da se anarhizam ili anarhija često koriste kao sinonim za nasilje i destrukciju, pa možemo reći da je ovdje riječ o kratkom presjeku nekih pogleda na tu temu, kao i svojevrsnom određivanju pozicija pojedinih skupina unutar anarhizma. Taj presjek je napravljen kronološki i tematski, pokušavajući time dobiti što jasniju sliku o tome kakvo je stvarno stanje stvari, kako u odnosu na povijest i tradiciju anarhizma, tako i prema aktualnim zbivanjima.
Kroz odabir tekstova sam pokušao izbjegavati tekstove koji bi odveli u puko moraliziranje na temu nasilja, jer takav deklarativan stav (a stavovi koji proizlaze iz morala su nužno deklarativni) ne bi dao sliku odnosa anarhizma (odnosno osoba unutar pokreta) prema nasilju, već bi knjiga završila u moralističkom laprdanju i nadmetanju između nekoliko moralno suprotstavljenih pozicija. To je model koji politički moćnici koriste tijekom svojih javnih rasprava unutar kojih zapravo nema mogućnosti promjene, već je jedini cilj predstava za javnost, kojom se stvara privid demokratskih procesa. U stvarnosti se razgovor vodi o ničemu.
No, vratimo se samom pitanju anarhizma i njegovog odnosa prema nasilju... Ova tema je postala opet aktualna kroz revitalizaciju ili ponovno oživljavanje anarhizma u devedesetima, kada je uspavani pokret dobio novi polet zbog globalnih procesa i promjena koje uvelike obilježavaju vrijeme u kojem živimo. Neoliberalni kapitalizam, globalne ekonomske institucije i korporacije su svojim djelovanjem uzrokovale tu revitalizaciju, jer je postalo sasvim jasno da dominantne političke ideje i modeli djelovanja ne ostavljaju mnogo mogućnosti za obranu "malog čovjeka" od pokrenutih procesa. Ne treba posebno naglašavati da su ostali nemalo iznenađeni takvim razvojem situacije i uopće činjenicom da anarhističke skupine mogu djelovati vrlo organizirano, koordinirano i argumentirano. Razvoj globalne komunikacije (koja se razvila prvenstveno zbog povezivanja svijeta u svrhu povećanja tržišta) povezao je lokalne pokrete i stvorio ono što možemo nazvati globalnim pokretom, koji je time dobio mogućnost koordinacije svojih akcija. To je rezultiralo naglim širenjem ideja, organiziranjem zajedničkih globalnih akcija i demonstracija kakve još nisu viđene u povijesti... Naravno, masovnost je uzrokovala i veću vidljivost različitih taktika i strategija unutar pokreta, čime je nasilje, kao najspektakularniji čin izbilo na površinu i na naslovnice svih novina željnih senzacija (u ovom slučaju krvi, razbijenih izloga i ostalih posljedica).
Nasilje je postalo dio velike predstave, barem u očima medija, a njegova pojava bi uvijek poslužila kao dobro opravdanje za institucije vlasti kada god bi posegnule za represivnim mjerama. Sprega korporacija, vlasti i medija (koji su u vlasništvu korporacija) uzrokovala je kontinuiranim pokušajima kriminalizacije pokreta, baš kao mnogo puta u povijesti. A prodaja novina je rasla...
I dok mediji prate nasilje i sustavno rade na povećanju naklade i prodaje, s druge strane se sustavno šuti o konstruktivnoj dimenziji pokreta, koja zapravo čini najvažniji dio aktivnosti.
Ovdje se možda možemo dotaknuti jednog od argumenata često iznošenog u raznim raspravama, gdje se nasilje na demonstracijama smatra kontraproduktivnim zbog odvlačenja pažnje s bitnih pitanja i zbog svog tek simboličnog učinka, čija je svrha više osobne prirode, nego recimo "nanošenja ekonomske štete kapitalistima", kako se često argumentira uništavanje imovine korporacija.
U toj raspravi zapravo nije bitno osuđuje li netko nasilje ili ne. To je pitanje taktike i uopće smisla nasilnog čina, koji ništa neće promijeniti. Čak i glasni zagovornici insurekcionizma, koji pretpostavljaju nužnost kontinuirane pobune, smatraju da je sudjelovanje na demonstracijama tek način za oslobađanje od osobnih frustracija i izbacivanje bijesa, dok bi samo težište borbe moralo ležati negdje drugdje.
Jedan od važnih argumenata, a koji ipak graniči s moraliziranjem (iako uglavnom ne pada u to) je pitanje može li se nasiljem doći do nenasilnog društva? Taj argument se bazira na ideji da današnje društvo počiva na nasilju i da bi se nasilnim djelovanjem samo izazvalo novo nasilje, koje bi izazvalo novo nasilje... To smo puno puta mogli vidjeti u povijesti, jer nasilje funkcionira po principu spirale, koja nakon nekog vremena nema vidljiv početak, ali niti kraj... Zvuči poput današnjice, zar ne?
Ali što svi ovi argumenti znače? Da je anarhizam nasilan? Nenasilan? Zapravo, anarhizam sam po sebi ne može biti nasilan, jer riječ je o filozofiji i političkoj ideji koja u svojoj biti zagovara stvaranje društva oslobođenog svakog nasilja i prisile. No, tu dolazimo do samih ljudi, anarhista i anarhistkinja, koji su prije svega ljudi, pa tek onda osobe koje imaju određena politička uvjerenja. Uzimajući u obzir tu činjenicu i svodeći sve na osobnu razinu, sasvim je lako zaključiti kako postoji cijeli niz interpretacija gdje počinje nasilje, a završava nenasilje, te koja je taktika u kojem trenutku najbolja. Kako su ljudi skloni grupiranju u interesne skupine, na sljedećoj razini možemo govoriti o skupinama koje imaju slične ili iste stavove o pojedinim pitanjima (ukoliko je uopće moguće imati iste stavove unutar bilo koje skupine). I na kraju, imamo cijeli pokret, kao najveću interesnu skupinu, koju povezuju mnogi zajednički interesi, no nikako ne i stav prema nasilju - baš tu se mogu pronaći najveće razlike.
Međutim, znači li to da je ovdje riječ o odvojenim skupinama? Ne, zato što rasprave traju i kritika i samokritika čine sastavni dio pokreta, kao i promišljanje raznih taktika koje se koriste, a sve to nerijetko rezultira kombiniranjem različitih taktika na istoj manifestaciji.
I na kraju, važno je znati da je ovo knjiga napravljena kao pokušaj stvaranja što jasnijeg prikaza cijelog spektra ideja kada je riječ o odnosu anarhizma i nasilja. Kao urednik ovog izdanja sam pokušao ne iznositi svoje komentare i mišljenje o ovom pitanju, iako se to u nekoliko slučajeva provlači kroz samu knjigu, ako već nikako drugačije, onda kroz sam izbor tekstova i ovaj uvod.
Sada vas prepuštam čitanju i stvaranju vaših osobnih zaključaka o ovoj temi.
Marko Strpić
listopad 2005.