Zbornik: Anarhizam i nasilje
Marko Tokić: O nasilju i anarhizmu
Društveno stječemo naviku da zadovoljavamo neke svoje potrebe. Čovjek uvijek mora osjećati neke potrebe da bi skrenuo pažnju na sebe. On te potrebe nikada ne uspijeva do kraja zadovoljiti. Njih ne uspijeva zadovoljiti jer razmišlja. Čovjek nije životinja koja automatizmima zadovoljava potrebe. On se na neki način ograđuje od zadovoljavanja potreba ili ih potencira. Ono što je kod toga presudno jest odluka koja će biti usko vezana za razum. Biti razuman i razborit može značiti biti slobodan. Ali ako sloboda ne postoji, sve je iluzija. Tada ne postoji nešto što je dobro djelo niti zlo djelo. Jer biti slobodan znači biti dobar, raditi dobro, poznavati dobro. Svi mi patimo od nekih kompleksa, loših navika, frustracija i vlastitih depresija. Zbog svih tih negativnosti ne uspijevamo se ponašati slobodno. Nerazumno ulazimo u zablude, tvrdoglavo insistiramo na neznanju te se pokoravamo predrasudama. Zbog svega toga ne vidimo dobro i ponašamo se neslobodno. Pojmove dobra i zla onda pokušavamo objasniti vlastitim filozofijama ili po religiji. Lako se prilagođavamo situaciji, postajemo konformisti.
Što su to prave vrijednosti? To su one vrijednosti i norme kojima se ljudi moraju pokoravati zbog njihove ljudske prirode, tzv. ljudske čudi. Čovjek nije biće koje može raditi sve što želi. Znati razborito zadovoljiti unutarnju prirodu znači činiti dobro. Sve drugo objašnjava nasilno djelo. Odnosno, u suprotnom, vršimo nasilje na štetu sebe ili drugih. U društvu je nasilje rašireno jer ljudi nisu slobodni. Ne znaju kako se riješiti društvenih predrasuda, konformističkih morala, frustracija i sl. Zbog toga podliježu bolestima kao što su psihoze, neuroze, kronična neispavanost... a iz toga slijedi ponašanje koje se ne može bazirati na unutarnjem zadovoljavanju ljudskih potreba već na nasilju. To je nasilje produkt zadovoljavanja ne pravih ljudskih vrijednosti, već onih nametnutih kao općih vrijednosti i normi ponašanja. Pri zadovoljavanju takvih vrijednosti i normi ponašanja postajemo robovi unutrašnjih kapitalista. Postajemo slijepi na znanje kako živjeti bez frustracija i kompleksa.
Za anarhizam je sloboda ključni pojam. Ljudska se svijest mora usmjeriti na prave vrijednosti da bi bili u stanju pretpostaviti kako bi funkcioniralo slobodno društvo. Ta se reforma ljudske svijesti jedino može provoditi individualno. Svatko za sebe mora doći do onog stanja svijesti u kojem je u mogućnosti nadići konformistički moral te se usmjeriti na spoznaju ljudskog dobra. Taj put individualnih reformi ljudske svijesti teče paralelno s postojanjem (odnosno razvojem) trenutnog stanja ljudskog društva. Individualni put do slobode koji se razvija u nekoj jedinki "unutra" može biti lagan ili težak s obzirom na ispravno shvaćanje slobode društvene zajednice koje je ta jedinka dio. Što je neka osoba bliža stanju svijesti u kojem može doživljajno pojmiti istinu ljudske prirode (a ta je zasigurno oprečna današnjoj istini o ljudskoj prirodi koja se njeguje u potrošačkom smislu), to je buntovnija. U tom smislu buntovno predstavlja dobro, a nasilje koje bi moglo proizaći iz te buntovnosti postaje mehanizam za ozdravljenje.
Na tom putu ozdravljenja vjerojatno je da ćemo se suprotstavljati mnogim društvenim pravilima. Zato što ćemo naići na one "moralne vrijednosti" s kojima se ne slažemo. To su one koje su nam drugi nametnuli. Jer ako ne možemo vjerovati u nešto, a to se očekuje od nas, to postaje prisila. Oduprijeti se toj prisili, u društvenoj sferi djelovanja, može se onda samo nasilno. Kada se počnemo odupirati zadanim normama ponašanja i zadanim društvenim vrijednostima kapitalističke stvarnosti, mi postajemo buntovnici. Tada za to društvo postajemo nasilni. No, takvo nas nasilje može osloboditi unutarnjih frustracija i drugih misaonih poremećaja. Ali takvo nasilje i otpor prema onima koji nas sputavaju u tome da postanemo slobodni i zdravi, ne smije proizlaziti iz bijesa. Volja za oslobođenjem se nikako ne rađa iz bijesa, ona mora biti rođena zbog volje za dobrim. Kad previše ne razmišljamo i ništa posebno ne želimo, tada lakše i pribjegavamo bijesu. Nasilje iz bijesa priliči onima koji ne koriste viši mozak već se zadovoljavaju samo onim prefrontalnim dijelom. To su bolesnici koji su u nemogućnosti sami sebe kontrolirati.
Jednom kada nastupi vrijeme prosvjetljenja, nasilne metode odupiranja kapitalističkom društvu i onom u kojem postoji bilo koji oblik autoriteta, postat će dio svijesti koji potencira dobro. Jer nasilje koje provode društveni autoriteti vrijeđa ljudskost, potiskuje dobro u nama, pretvara od nas robove.