Nasuprot države i represije - Jedan model anarhističkog društva

DEO I

Da li veruješ, da su zatvori zaista rešenje za zločine koji su upereni protiv društva? Naravno da ne veruješ, ali ne vidiš koje bi drugo rešenje postojalo... Zato želim da kroz ovaj tekst porazgovaramo, na osnovu zdravog razuma i činjenica.

Prvo, smatram da nikada ne treba da prihvatamo stvari kakve jesu već treba da se borimo da ih promenimo. Ko ti garantuje da baš tvoje dete neće jednog dana završiti u zatvoru? Naša je dužnost da učinimo nešto ne bismo li stvorili bolji svet, makar za buduće generacije. Uklanjanjem jedinke iz društva, ništa se ne rešava. Uzrok nije uklonjen.

Time se nadovezujem na drugu bitnu stvar - uvek treba da razmišljamo o UZROCIMA da bismo našli rešenje, a ne da komentarišemo samo posledice tj. da osuđujemo druge ljude. Uzroci su u društvu i u nepravednoj preraspodeli društvenih dobara pa iz toga i proističu razni zločini. Sve dok se ta nepravda ne ispravi ona će prouzrokovati druge nepravde, a naš život će biti i dalje pakao. U našoj zemlji problem nije u karakteru svojine nad sredstvima za proizvodnju već je problem to što su vlastodršci koristili vlast da nas opljačkaju i da kolektivnu svojinu pretvore u svoju - privatnu. MORAMO POVRATITI ONO ŠTO JE NAŠE! Ako ih država (policija i zakon) štiti i silom, onda i mi imamo prava da koristimo silu! Narod ima prava da koristi silu pogotovo ako je država zloupotrebljava tvrdeći da je narod ovlastio na to. Naravno svako ima pravo da se odluči kakav će metod borbe da primeni. Ne zaboravi da je istorija pokazala da na miran način bogati nisu nikad predali dobra koja su nam oteli. Profit koji su radnici ostvarili pripada njima a ne nekom pojedincu.

Ali da se vratim temi - zatvoru. Treća bitna stvar je da sud u presudama obrazlaže da se lice šalje u zatvor da bi se prevaspitalo. Treba li da te pitam da li zaista veruješ da će zatvor nekoga promeniti na bolje? Svi znamo da je to smejurija tj. bila bi da stvar nije ozbiljna. Na takvom obrazloženju se pravno bazira neophodnost zatvora: DA SE LICE PREVASPITA. Radi se zapravo o tome da pravo često ne uvažava stvarnost pa je samim tim besmisleno. Ovde se dešava da društvo ne prevaspitava bilo koga već se vrši odmazda (od strane "elita" preko njihovih poltrona-državnih represivnih organa, a u ime društva) nad onima koji su se usudili da "pređu crtu" tj. da se pobune protiv toga da budu eksploatisani. Svako ima pravo da uzme od bogatih za sebe! Nijedno bogatstvo nije stečeno na pravedan način. Svaki profit bilo koje firme treba da se podeli svima koji su ga ostvarili (radnicima i radnicama) a ne da ode sve u ruke vlasnika i vlasnica. Moramo primeniti pravdu na ekonomiju da bismo suzbili zločine. Dela pojedinca su samo rezultat nepravednog društva, društva u kome se ljudi eksploatišu.

Četvrto, u zatvoru se čovek podvrgava maltretiranjima i mučenjima tj. pretvara se u roba time što mu se uništava MIŠLJENJE, VOLJA, LIČNOST (baš kao i u vojsci). Da li će takva ličnost moći da se uklopi u društvo kada izađe? Da li država ima programe za njih kada izađu? NEMA. Nema programa ni za nas koji smo napolju iako u ustavu tako nerealno piše da je država dužna da nam garantuje pravo na život, sreću i blagostanje. To još ni jedna država u istoriji ljudskog roda nije ispunila. Ako su ta prava garantovana, onda bismo mogli i da tužimo državu. Bar je tako u teoriji. U praksi vidimo da nas država tera u inflaciju i ratove, pa i zatvore ako smo neposlušni. Zato i postoje policija i zatvori, da srede nas koji želimo da povratimo novac koji su nam bogati ukrali.

Peto, zatvori često proizvode za firme koje imaju "veze" sa upravnikom ili državom tako da se zatvorenici zloupotrebljavaju da proizvode razne proizvode a ne dobijaju nikakvu nadoknadu za to. Tako neke firme ostvaruju profit a i podmićuju upravu da bi baš oni imali tu privilegiju. Tako su zatvori i izrabljivačka ustanova koja takodje podstiče korupciju.

Šesto, zatvori su u tako lošim uslovima života da ako država smatra da treba da postoje onda i ima obavezu da ih okreči, da nabavi hranu, ćebad, pribor za higijenu... Ništa od toga političari ne žele da učine jer znaju da zatvorenici nisu bitno glasačko telo.

Sedmo, ako se čovek šalje u zatvor na prevaspitavanje, otkud ideja o smrtnoj kazni i doživotnoj robiji? Hoće li se svako ko se pobuni poslati u smrt? Hoće li to zaista rešiti problem? NE, JER JE PROBLEM U DRUŠTVU, A DELA POJEDINCA SU SAMO REZULTAT. POGOTOVO AKO SU DELA POLITIČKA.

DEO II

Toliko je puta u istoriji Država mučila ljude, da su mnogi izvršili političke atentate. Uvek su bili surovo kažnjeni jer su se usudili da pipnu moćnike. Navešću kao odličan primer govor Vaillant-a koji je 1894 podmetnuo bombu u pariskoj Narodnoj skupštini.

"Gospodo, za koji minut vi ćete zadati poslednji udarac, ali prihvativši vašu osudu bar ću imati to zadovoljstvo da sam ranio postojeće društvo, to prokleto društvo u kojem se može videti kako jedan jedini čovek nepotrebno troši, dovoljno da nahrani hiljade porodica; sramotno društvo koje dopušta nekolicini pojedinaca da monopolizuju celokupno društveno bogatstvo, dok stotine hiljade nesretnika nemaju ni hleba bačenog psima i dok cele porodica počine samoubistvo jer nemaju za osnovne životne potrebe.

Gospode, kad bi se vladajuće klase mogle spustiti među nesretnike! Ali ne, njima je draže oglušiti se na njihove molbe. Čini se da ih sudbina tera, kao kraljevske porodice u 18 veku, u bezdan koji će ih progutati, jer teško onima koji se oglušuju na krikove gladnih, teško onima koji verujući da su superiorniji sebi uzimaju za pravo da iskorišćavaju one ispod sebe! Dolazi vreme kada ljudi više ne razmišljaju; podižu se poput vihora i povlače poput bujice. Tada vidimo krvave glave nataknute na šiljak.

Među izrabljivanima dve su vrste pojedinaca. Pripadnici jedne ne shvataju šta su i šta mogu biti, uzimaju život kakav jeste, veruju da su rođeni da budu robovi i zadovoljavaju se sa ono malo što im se daje u zamenu za njihov rad. Ali nasuprot njima ima onih koji misle, proučavaju, i koji , gledajući oko sebe, otkrivaju društvene nepravde. Je li njihova krivica što vide jasno i pate kad vide druge kako pate? Zatim se bacaju u borbu i postaju nosioci narodnih zahteva.

Gospodo, ja sam jedan od ovih poslednjih. Gde god sam išao naišao sam na nesretnike svijene pod jarmom kapitala. Svuda sam video iste rane koje izazivaju potoke krvavih suza, čak i u zabitim delovima nenaseljenih predela Južne Amerike, gde sam imao pravo poverovati da će onaj, koji se umorio od patnji civilizacije, moći počinuti u senci palmi i onde proučavati prirodu. Čak i onde, i to više nego drugde, video sam kako kapital dolazi, poput vampira, da isiše poslednju kap krvi sa nesretnih parija.

Tada sam se vratio u Francusku gde me je dočekao prizor moje porodice u strašnim patnjama. Bila je to kap koja je prelila čašu moje tuge. Umoran od takvog patničkoga i kukavičkoga života, doneo sam tu bombu onima koji su u prvom redu odgovorni za društvenu bedu.

Optužen sam za rane onih koje su pogodila moja zrna. Dopustite mi da istaknem usput, da bi buržuji, da nisu masakrirali ili uzrokovali masakre tokom revolucije, verovatno još bili upregnuti u jaram plemstva. S druge strane, zamislite mrtve i ranjene Tonkin, Madagaskar, Dakomej uz hiljade, milione nesrećnika koji umiru u fabrikama, rudnicima i posvuda gde se oseća moć kapitala koji melje sve pred sobom. Dodajte sve one koji umiru od gladi i to uz odobrenje naših zastupnika. Uza sve to, kako su malo važne optužbe iznesene protiv mene!

Istina je da jedno ne potire drugo; ali nakon svega, ne odgovaramo li odbrambeno na udarce koje primamo odozgo? Vrlo dobro znam da će mi reći da sam se trebao ograničiti na govor u ime odbrane ljudskih zahteva. Ali, šta možete očekivati! Treba vam snažan glas da bi gluvi čuli. Predugo su na naše glasove odgovarali tamničenjima, užetom, puščanom salvom. Ne činite pogrešku; eksplozija moje bombe nije samo krik pobunjenoga Vaillant-a, nego je i krik cele klase koja brani svoja prava i koja će uskoro rečima pridružiti i dela. Jer, budite u to sigurni, uzalud će donositi zakone. Ideje mislilaca neće se zaustaviti; baš kao što u prošlom veku sve vladine snage nisu mogle sprečiti Diderote i Voltaire da šire emancipatorske ideje medju narodom, tako ni sve postojeće vladine snage neće sprečiti Recluse, Darwine, Spencere, Ibsene, Mirbeaue da šire ideje pravde i slobode koje će ukinuti predrasude koje mase drže u neznanju. A te će ideje, koje nesrećni ljudi dobrodošlicom pozdravljaju, procvetati u činima pobune kao što su procvetale u meni. Sve do dana kada će nestanak vlasti dopustiti svim ljudima da se slobodno organizuju prema sopstvenom izboru, kada će svi moći da uživaju u plodovima svojega rada i kad će te bolesti morala nazvane predrasude nestati, izravnati i dopustiti ljudskim bićima da žive u skladu, ne imajući drugih želja nego da proučavaju nauku i vole svoje bližnje.

Zaključujem gospodo, rečima da društvo u kome čovek vidi tolike društvene nepravde kakve mi vidimo svuda oko nas, u kome svaki dan vidimo samoubistva zbog siromaštva, prostituciju kako cveta na svakom uglu ulice - društvo čiji su glavni spomenici barake i zatvori - takvo društvo mora se promeniti što je pre moguće, pod pretnjom da ga ljudska rasa odbaci, i to ubrzo. Živeo onaj ko radi, bez obzira na koji način, za tu promenu! To mi je bila ideja vodilja u mom dvoboju sa vlašću, ali budući da sam u tom dvoboju samo ranio svog protivnika, sada je na njemu red da mi uzvrati udarac.

Gospodo, malo mi je važno koju ćete mi kaznu dosuditi jer, gledajući na ovaj skup očima razuma, ne mogu sebi pomoći, a da se ne nasmejem dok gledam vas, atome izgubljene u materiji, kako mislite da vam produženje hrptenične moždine daje pravo da sudite jednom od svojih bližnjih.

Ah gospodo, kako je nevažna stvar vaša skupština i vaša presuda u istoriji ljudskog roda; a ljudska je istorija zauzvrat, slično nevažna stvar u vihoru koji je vitla beskrajnim prostorom i koja je osuđena nestati, ili se barem preobraziti, kako bi ponovo počela ista istorija i iste činjenice, stvarna večna igra kosmičkih sila koje zauvek sebe obnavljaju i preobražavaju".

Hoće li iko da kaže da je Vailant bio neznalica? Zao čovek ili ludak? Zar nije njegov um jedinstveno jasan i analitičan? Najveći intelektualci u Francuskoj su ga podržali i napravili peticiju koju su poslali predsedniku Carnotu, u kojoj su tražili ublažavanje smrtne kazne za Vaillanta. Carnot nije hteo ni da čuje za to jer je hteo Vaillantov život – i tada se neizbežno dogodilo: predsednik Carnot je ubijen. Na dršci malog bodeža koji je koristio atentator bilo je urezano: VAILLANT!

Mogu da kažem da ima još ovakvih primera ali nemam dovoljno prostora da ih opišem. S obzirom da sam već ukazao na apsurdnost postojanja zatvora, a i pravni razlozi njegovog postojanja su besmisleni jer pravo često nema veze sa stvarnošću, sada bih želeo da opišem sistem koji bi bio alternativa postojećem društvu nepravde, sistem u kome, između ostalog, ne bi postojali zatvori.

DEO III

Mislim da smo se dosad složili da smo nesrećni jer smo siromašni, da nas bogati eksploatišu i da nas, ako se pobunimo, trpaju u zatvore. Kakva je ta anarhistička ideja koja nam nudi zamenu za ovakvo društvo nepravde? Naravno, probaću samo ukratko da objasnim, ali na vama je da više saznate, kako iz kjniga tako i drugih izvora.

Prvo, gladnih na celoj planeti ne bi bilo, samo kada bi se novac koji se troši na naoružanje potrošio na ishranu siromašnih, a kada se tome doda i promena celog sistema onda možete zamisliti kakvo bi blagostanje vladalo za sve ljude na planeti. Znači da je i ta jedna činjenica dovoljna za ukidanje siromaštva. Ali zašto se to onda ne učini? Zato što bogati imaju koristi od rata kao i vlast. Nakon rata moć vlasti se nikada ne vraća u prvobitne granice tj. u stanje od pre rata. Izmišljaju se novi i novi neprijatelji ne bi li se uzimao novac od naroda. A privatnici takođe imaju udela u proizvodnji oružja. Dakle, vojna mašinerija će postojati dokle god postoji i država tj. vlast sa svojim pulenima - bogatašima. Zato se moramo boriti ne samo za ukidanje vojske tj. vojne mašinerije već i za ukidanje države koja je glavni uzročnik nepravedne preraspodele društvenih bogatstava i vladavine čoveka nad čovekom. Ona je TA koja vas ubedjuje da bi bez NJE bilo haosa. Zar zaista očekuješ da ti vlastodršci preko svojih medija kažu: Da, vi možete bez nas. Naravno, svim snagama će te ubeđivati da bismo svi pomrli kada ne bi postojala vlast, i na taj način oni čuvaju svoje privilegije. Pošto je anarhizam jedina ideja koja propagira ukidanje vladavinu čoveka nad čovekom, zato i komunisti [misli se na državne komuniste] i kapitalisti (i jedni i drugi su vlastodršci i bogataši) koriste policiju i zatvore da se obračunaju sa anarhistima. O protestima širom sveta preko njihovih medija ćete čuti u vrh glave samo jednu rečenicu. Stvarnost je da je u Đenovi, Geteborgu, Njujorku, Porto Alegreu... bilo po više stotina hiljada ljudi su protestvovali protiv svetskih lidera i korporativne globalizacije (pa i protiv MMF-a od kojih mi upravo uzimamo novac i slušamo sve što kažu - a tako je radila i Argentina pa se vidi kako su prošli). Znači, iako ljudi na Zapadu imaju 1500 eura platu (i više), ipak su svesni da je to samo komadić od onoga što oni proizvedu a kapitalista uzme za sebe. Ne zaboravi da je kapitalizam prisutan na Zapadu već 300 godina, a ljudi tek od nedavno imaju sadašnji standard, koji nisu kapitalisti dali ljudima već su se radnici krvavo izborili (kako za osmočasovno radno vreme tako i za bolje plate). Prema tome novi zakon o radu u Srbiji ostavlja kapitalisti na volju hoće li izbaciti radnika sa posla ili ne. Kao da su privatnici ti koji sami žele da daju posao i novac radniku. Da se ljudi nisu izborili, čak i oružjem, nikada ne bi dobili ništa od privatnika, koji su inače koristili i mafiju ne bi li slomili štrajkove. Sama logika kaže da privatna svojina znači grabiti samo za sebe. U svakom slučaju, ono što ljudima ostane od zarade, opet uzme država i radnik je opet siromašan. Nikada kraja eksploatisanju - jer još postoji vladavina čoveka nad čovekom. Zato je i bitno da ljudi shvate anarhističku ideju koja je inače ostvarena u Rusiji oko 1920 i u Španiji oko 1937, ali su te regije napadnute vojnim snagama vlastodržaca i anarhisti su pobijeni i uhapšeni. U prevodu, anarhizam nije utopija tj. nije nemoguć već je uništen vojnom silom.

1) Za mnoge je anarhizam sinonim za bezvlašće tj. haos. Ljudi su ubeđeni da bez vlasti ne bi bilo reda, što nije tačno. Baš danas nema reda jer postoje privilegovani koji ne mogu završiti u zatvoru (jer finansiraju političke stranke ili su povezani sa šefom tajne službe) i jer danas jača država napada slabiju, ekonomski jači biznismen uništava slabije firme da bi ostvario monopol. I tako dalje. U anarhizmu ne postoje vođe već UPRAVLJAČI koje biraju ljudi među sobom, a ne ova ili ona vlast. Valjda radnici najbolje znaju ko je među njima kakav, i koga treba izabrati za upravljača, zar ne? Naravno, ljudi se nisu rodili udruženi već to treba da postanu. Zato se upravljači moraju obrazovati tj. mora se raditi na razvoju morala u njihovoj ličnosti.

U anarhizmu postoji ORGANIZOVANOST gde se polazi od baze. Znači nema unapred stvorenog središta koje bi pridobilo većinu kojoj će da se nametne, već organizovanost proizilazi iz svih tačaka i kreće se ka koordinacionim čvorovima koji u stvari poslužuju te tačke (baza je radničko udruženje a koordinacioni čvorovi su federacije tih udruženja). Znači, ljudi bi bili organizovani u komunama i u radničkim udruženjima. Da bi se povezali postojale bi federacije komuna i radničkih udruženja i tako bi koordinisali ponudu i potražnju raznih regiona sa raznom robom.

2) SVOJINA bi bila kolektivna. Proizvođači bi koristili sredstva za proizvodnju ali ne bi bili i vlasnici. Vlasništvo bi prešlo u federalno suvlasništvo čiji bi nosilac (umesto države) bio niz proizvodjača okupljenih u široku poljoprivrednu i industrijsku federaciju.

3) POTREBE TREBA STAVITI IZNAD USLUGA. SVA DOBIT SVAČIJIM RADOM TREBA PRIPADATI SVIMA, tako da svaki pojedinac može slobodno uzeti svoj deo, SVAKOME PREMA NJEGOVIM POTREBAMA. Naravno, tu je društvo da kontroliše da potreba ne preraste u pohlepu. Smatram da radno vreme treba ograničiti na maksimum 7 ili 8 radnih sati i da se svi ljudi nagrađuju za svoj rad isto. Smatram da bi u takvom režimu rad proizvodio daleko više nego što je svima potrebno, pa bi bilo dovoljno svega za svakoga. Zato nema potrebe da se stvara socijalna neravnopravnost time što naučnik prima 5000 eura platu a radnik 1000 eura, na primer. I jedan i drugi proizvode za društvo a ne za sebe a interes društva je da svi uživaju u životu a ne samo pojedinci. Država namerno eksponira školovanje jer onda ima opravdanje da učene ljude plati više tj. da ih podmiti i ućutka jer su oni kao obrazovani na prvom mestu svesni da treba da se bune protiv vlasti. Niko nema prava da iskoristi različitost ljudskih interesovanja da bi sebi dodelio privilegovan položaj na osnovu školstva tj. zanimanja. Ispada da je naučnik čovek a automehaničar rob ili životinja. SVI SMO ROĐENI RAVNOPRAVNI NA PLANETI ZEMLJI I NIKO NEMA PRAVA DA PRISVAJA NI ZEMLJINE RESURSE NI RAD RADNIKA (PROFIT) ZA SEBE. Možemo biti društveno različiti tj. imati različite položaje u društvu tj. poslove (u skladu sa našim interesovanjima) ali moramo biti socijalno ravnopravni. I čistač/ica ulice i upravljač/ica moraju ostvariti blagostanje. Svi smo ljudska bića, zar ne?

4) KONKURENCIJA bi postojala ali joj se mora naći ravnoteža. Monopolističko udruživanje kao u kapitalizmu gde je konkurencija izvor nejednakosti dovodi do toga da pobede oni koji su najači, najbeskrupulozniji... Zato konkurencija ne sme biti u korist privatnih interesa jer to dovodi do stvaranja oligarhije pa i ratova. U kapitalizmu konkurencija ubija konkurenciju a dokaz za to su upravo transnacionalne kompanije kojima više niko ne može da parira. Zato se mora izgraditi konkurencija zasnovana na solidarnosti tj. lojalnoj razmeni koja čuva individualnu inicijativu ali ujedno vraća zajednici njena bogatstva koja joj sada uzima kapitalističko prisvajanje. Zato se kod upravljača/ica mora razviti mentalitet "iskrenosti razmene".

5) Anarhizam podrazumeva i demokratsko, solidarno PLANIRANJE, razrađeno odozdo nagore, putem federacija samoupravnih preduzeća. Kada radnička udruženja pređu granice komuna i regiona ljudi se neće deliti na nacije već na industrijske grupe. Na čelu ekonomske federacije bi se nalazila vrhovna skupština. Onda bi se ponuda i potražnja proširile na razne zemlje i dobrim usmeravanjem i rasporedjivanjem bi nestale krizne situacije.

6) RADNIČKI SINDIKALIZAM – Anarhizam je cela ideja a anarho-sindikalizam je onaj prvi, praktičan korak u ostvarivanju te ideje. Anarho-sindikat služi za edukovanje radnika i usmeravanja pa do organizovanja štrajkova tj. sprovodi prve korake u društvenim promenama. Anarhizam i jeste ideja koja je u interesu siromašnih pa je i logično da prvo među njima dobije podršku. Radnici su oduvek u teškom položaju i uvek su iskorišćavani od strane države i njenih bogataša. Zato anarho-sindikat propagira direktnu akciju tj. štrajkove i kompletnu obustavu rada na celoj teritoriji države. Radnička solidarnost je veoma bitna. Anarho-sindikati su odlična zamena za postojeće sindikate koji su postavljeni od direktora i nikada nisu štitili interese radnika niti su radnici imali priliku da kontrolišu ljude u sindikatu. U anarhizmu pa i u anarho-sindikatima, ljudi sami biraju one koji će ih predstavljati a odluke se donose konsenzusom a ne odlukama vođa. Vođe u anarhizmu ne postoje.

Radnički sindikalizam pokreće i samoupravljanje na taj način što služi kao instrument planiranja i jedinstva proizvodnje. Tako se ne može desiti da proizvodna udruženja vode svoje poslove sebično ne obazirući se na opšti interes. To se postiže stvaranjem federacija prema granama privrede koje će se ujedinjavati i neće štititi samo plate radnika već će garantovati uzajamnu upotrebu sredstava za rad koja su u posedu svake od tih grupa. Onda će međusobnim ugovorom federacija ona postati zajednička svojina čitave federacije. Federacije treba da budu i PLANERI.

7) KOMUNE – Na lokalnoj osnovi ljudi međusobno čine prirodnu grupu koja se pretvara u društvo sa svojim jedinstvom, nezavisnošću, vlastitim životom kao i svojom autonomijom. Slične grupe koje su međusobno udaljene mogu imati zajedničke interese i mogu da se udružuju. Autonomna komuna ima pravo da sama sobom upravlja, rukovodi, da sama sebi određuje dažbine, da raspolaže prihodima, da gradi škole, da u njima imenuje nastavnike... Zato je samoupravljanje nemoguće ako postoji autoritarna država. Čim komuna priznaje neku višu vlast tj. tuđe pravo, neizbežno će jednog dana doći sa njom u suprotnost pa može da izbije sukob. Čim bude sukoba, logika i snaga traže da prevlada centralna vlast i to bez pogovora, bez suda, ustupaka, budući da je rasprava izmedju nadređenog i podređenog nedopustiva.

Radnička proizvodna udruženja će se slobodno udruživati u federacije. Spontani život i rad koji je oduvek kontrolisala država, nakon njenog ukidanja, biće vraćeni komunama. U prelaznom periodu komuna će preuzeti vlasništvo nad sredstvima za rad i prebaciće ih u korist samoupravljanja a oni koji dožive konfiskaciju dobili bi od komune ono najnužnije dok se ne uspostavi nov sistem. Komunom će upravljati Savet koji će biti sastavljen od izabranih delegata. Oni će imati zakonski mandat, biće odgovorni i mogu biti opozvani. Komunalni savet će između sebe da izabere izvršne odbore za svaku oblast revolucionarne uprave u komuni. Kada se odgovornost podeli na više odbora prednost je u tome da se u upravljanje uključuje što veći broj ljudi iz baze. Courtelary:"Da ne bismo opet upali u zablude birokratskih, centralističkih uprava, opštim interesima komune ne treba da upravlja samo jedna jedina mesna uprava, već različite specijalne komisije za svaku oblast delatnosti. Takav postupak bi upravama oduzeo obeležje vladavine.’

8) JAVNIM SLUŽBAMA koje su ogromne i prostiru se po čitavim državama ne bi preuzele ni komune ni radnička udruženja već federacija komuna. Misli se na železnicu, poštu, itd.

9) FEDERALIZAM – Anarhističko društvo budućnosti će imati dvostruku strukturu – EKONOMSKU (federaciju samoupravnih radničkih udruženja) i ADMINISTRATIVNU (federaciju komuna). Šira koncepcija može obuhvatiti ceo svet, a to je FEDERALIZAM. Jedinstvo komuna i federacija je dakle neophodno. Ne mislim na jedinstvo autoriteta već na slobodno pristupanje (međusobnim ugovorom bi razne teritorijalne zajednice sklopile pravnu vezu). Da to jedinstvo ne bi bilo centralizovano, ono mora ići odozdo nagore, sa strane prema središtu, da sve funkcije budu nezavisne i da svaka od njih sama sobom upravlja. Treba ujediniti sve narode u KONFEDERACIJU KONFEDERACIJA. Posrednik između komune i federativnog tela bi bila provincija ili regija tj. slobodna federacija autonomnih komuna. Solidarnost je neodvojiva od slobode. Tako komune ostaju autonomne, međusobno su solidarne a sjedinjuju se ne žrtvujući pri tom ništa od svoje slobode.

10) INTERNACIONALIZAM – Federalizam vodi ka internacionalizmu tj. federativnoj organizaciji raznih naroda. Još u 19 veku je Bakunjin tvrdio da bi ujedinjenje Evrope onemogućilo građanski rat između raznih naroda koji čine Evropu. Ali je i smatrao da ovakve centralizovane, birokratske, vojničke države nikako ne mogu iskreno da uđu u međunarodnu konfederaciju. Njihovo uređenje negira slobodu i države uvek prete oružjem drugim državama. Zato ta organizacija zasnovana odozgo nadole, koja počiva na sili i vlasti, mora biti srušena. Kada bi se u nekoj zemlji sprovela socijalna revolucija, svaka zemlja koja bi to isto želela, bila bi primljena u revolucionu federaciju bez obzira na sadašnje stanje granica. Svaki pojedinac, komuna, pokrajina, narod, imaju pravo da raspolažu sobom, da se udružuju ili da to ne čine bez obzira "na istorijska prava" ili "koristi suseda". Bez prava na slobodno udruživanje i otcepljenje, konfederacija bi uvek bila maskirana centralizacija (kao USA, Swiss, UK).


Mogu da zaključim da će jednog dana u svim Državama nacionalno pitanje biti zamenjeno socijalnim a mi, anarhisti i anarhistkinje, ćemo se potruditi (nadam se uz tvoju podršku) da to ubrzamo i da promenimo nepravdu u pravdu!

Ukinimo državu, njene represivne organe i izrabljivanje!

Samo našim delovanjem možemo promeniti stvari na bolje!

Udružimo se! Budimo solidarni i pomažimo jedni drugima!

Za anarhizam! Za društvo socijalne pravde! Za život dostojan čoveka! Krenimo već danas!