Lov i klanje - kukavički i krvoločni običaji

Sećam se kako je Blic, dnevni list u Srbiji, pre par godina napisao zabavni članak o festivalu klanja svinja u nekom selu u Srbiji. Odmah sam im poslao komentar da je takvo pisanje podsticanje krvoločnih običaja u narodu, a ko danas kolje prase sutra će sa lakoćom zaklati čoveka u ratu ili u nekom konfliktu u mirnodopsko vreme. Mediji imaju uticaj na kreiranje stavova i pisanje zabavnog članka o takvom događaju jeste strašno. Jasno je da su i novinari produkt društva u kome su odrasli. 

Tako je u malim mestima razvijena ne samo tradicija klanja već i lova na životinje. Zaista smatram da je kukavičje ponašanje stojati na 200m daleko od životinje koja ne primećuje opasnost, opaliti iz snajperske puške i ubiti životinju. To čak ni sa stanovišta streljaštva nije nikakav uspeh, pogoditi metu koja se ne pomera. Mada se ovde ne radi o meti već o životinji koja je različita od nas samo po hodanju na 4 noge. Lov je na žalost za mnoge zabava. 

Posledice lova, sa sajta sloboda za zivotinje

Lov razara životinjske familije i socijalna društva, lov tera životinje iz njihovog mesta za stanovanje i odmor pa se tako prekidaju uobičajene promene i izazivaju netipične selidbe, lov uteruje strah i užas u kosti našim divljim životinjama i čini ih neurotičnim i to ide tako daleko da iznenada inteligentna životinja kao srna ili divlja svinja bežeći od lovca istrči na put pred auto, lov potpuno poremeti prirodnu ravnotežu tako da srne i divlje svinje prave i rađaju mladunčad u kasnu jesen ili zimu, povećava se broj poroda da bi se poravnalo istrebljenje što ga čine lovci.

Lov sa zamkama spada u najraširenije metode lova na lisice i kune. Zakonodavac propisuje da zamke moraju "odmah ubiti" ili "loviti bez ozlede". U stvarnosti zamke su "instrumenti za mučenje životinja". Primer su sandučaste zamke što "love bez ozlede": Prema istraživanju, kada se zamka zatvori, životinju obuzima panika - i često se ozledi. Tada žrtva satima i danima leži gladna i žedna, mučena užasnim bolovima čekajući smrt. Isto tako niko nemože jamčiti da takozvane "smrtonosne zamke" ubijaju smesta životinju. Ako, na primer, kuna dospe u za nju preveliku zamku za lisice, biće teško ozleđena, ali neće biti odmah usmrćena.

Rakuni i lisice pokušavaju mamac dohvatiti šapom i ostanu osakaćeni. Kad zamka poklopi šapu neke lisice, neretko se događa da ona sebi pregrize nogu iznad čelične zamke što je čvrsto drži, kako bi pobegla. U lovačkom žargonu se to kaže: lisica "kreše". Jedno istraživanje od 650 lisica - utvrdilo je da 7% lisica ima stare ozlede nogu, dakle morale su pobeći iz zamki (isp.Dag Frommhold: Nema milosti prema lisicama, str. 344). Ali i ptice grabljivice ili čak jastrebovi postaju žrtve visećih zamki. Ali to nije sve: Takođe i hiljade domaćih mačaka i pasa ulove se u te navodno smrtonosne zamke i bivaju teško ozleđeni. Nezamislivo veliku opasnost predstavljaju zamke za decu u igri! Za srne i divlje svinje načinjeni su naročito okrutni meci, takozvani deformišući meci. Hicem trbušna šupljina biva rastrgana jer se meci u telu životinje povećavaju. Ako hitac nije odmah smrtonosan i srna pobegne mučena strahom i bolovima, izbijaju krv i unutrašnji organi. Bežeći životinje same sebi izvuku creva iz tela jer se nogama zapletu u njih. Lovcu su to "lovni znaci", na taj trag on šalje psa prilikom "traganja". Sve do smrtonosnog hica vuku se nastreljene životinje satima i danima kroz šumu s raskomadanim telom, visećom utrobom, slomljenim nogama bežeći od lovaca. 

Prilikom hajke sve su životinje smrtno prestrašene jer se puca na sve što se kreće. Naročito su omiljene hajke na poljske zečeve: Više lovaca i hajkača načine veliki krug a zatim polako idu prema unutra. Svaki zec koji u tom području jednom skoči prestrašeno, trči napolje - gde ga ustrele sačmom. Katkad zečevi što se prevrću pod kišom sačme viču kao mala deca. Neretko međutim i lovci sami postaju žrtve hajke - potvrđuju vest iz dnevne štampe: "42. godišnji hajkač ozleđen u lovu"(Main Post, 31.12.01.) "Lovac u lovu pogođen sačmom" (Tiroler Tageszeitung, 2.12.01.) "Nesreće u lovu hajkom" (Weswr-Kurier, 20.11.01.)

Kada se strelja, još uvek ne znači da će životinja biti odmah mrtva: Često su životinje samo nastreljene. Potraga traje, ako uopšte do nje i dođe, satima i danima. Do smrtnog hica nastreljene životinje se vuku satima i danima kroz šumu sa raskomadanim telom, visećom utrobom, slomljenim kostima, bežeći od lovaca.

Jedna mlada učiteljica javlja: "U našoj školi sveštenik koji drži veronauku je istovremeno i lovac. On je u učionici ispričao kako je ujutro, pre nastave otišao na breg i kako je pucao na srnu. Na nesreću on ju je samo nastrelio i nije je našao. Više nije imao vremena da je traži, morao je svakako održati čas veronauke. Nakon časa veronauke, otišao je još jednom potražiti srnu. On je o tome pričao kao da ide brati šljive. Ostala sam bez reči od tolike beskrupruloznosti i zaboravila sam pitati šta je ispričao deci na času veronauke - da li se radilo o Deset Zapovesti: Ne ubij?" 

Priča o lovu

Jesenje jutro. Iz šutljive magle sunce je polako izvlačilo žuto-crvene boje lišća umornog od hladne, vlažne noći. Stisnuta između korijenja golemih hrastova i sivih debala bukava, uvukla se mala livada. Skakutajući po grančicama šipkovog grma, dozivale su se živahne sjenice. Rubom čistine paslo je malo stado srna. Krzana mokrih od teške jutarnje rose, za zrakama ranog sunca trčali su mladi zečevi, plašeći pri tome dugorepe fazane. Rođen je još jedan jesenski dan. Dan pun života koji i ne sluti zlo. Kružeći visoko u hladnom plavetnilu neba, tek su uzbuđene vrane primijetile dolazak ljudi u zelenim odorama. Bilo je tu i pasa jer počela je sezona lova.

Buuum! Oštar zvuk iz polusna trgnuo je zoru. Za trenutak sve je stalo. No odjednom poput mahnite ljetne oluje, pucnjava iz mnogih pušaka trgala je spokoj tihog jutra.

Lovci! Dolaze lovci! Sva je priroda zadrhtala u nemoćnom strahu. Dolaze! Beži! Spasi se! Vapio je nemi vrisak u grlima prestrašenih srna i zečeva. Leti! Potraži sklonište! Glasno su lupala srca preplašenih fazana. Zar je moguće umaknuti ubojitim kuglama sačme? Gdje se sakriti pred lovačkim psima visoko uzdignutih njuški koje traže plijen?

Prekasno je za beg... Prva srna pala je od težine puščanog zrna na rosnu travu. Iz duboke rane na njenim prsima tekla je krv rumenija od otpalog svibovog lišća, u blagim crnim očima izgubila se zadnja iskra života.

Hitri zečevi uzaludno su pokušavali pobjeći nišanima pušaka. Nakon kratkog leta, pogođeni fazani padali bi beživotno na tlo. Ali bio je to tek početak okrutne zabave ljudi koji govore da vole i štite prirodu.

Svaki pogodak, svaka nova žrtva bila je popraćena glasnim povicima oduševljenja i odobravanja. Lov je trajao satima. Na kraju dana, umorni od ubijanja, lovci su razvrstali plijen u duge redove: srnu uz srnu, mnoštvo zečeva i nebrojene stotine fazana. Ozarenih lica vraćali su se kućama noseći beživotna tijela iz kojih je kapala krv.

Iza njih ostala je izgažena livada i šuma tiha od praznine. Ispod trnovitog šipka, šćućurena i nepomična, ležala je malena senica.

Sutradan ujutro grm će biti prazan i tih. Samo će hladni vjetar u tišini raznositi plave pahuljice perja.

Te iste večeri, mali Marko potrčao je u susret ocu želeći ga zagrliti i pozdraviti. Ugledavši pušku i čizme umrljane osušenom krvlju, zaprepašten je stao i očiju punih suza tužno upitao oca:

"Tata! Zar si ubio Bambija!?"

 

Izveštaj iz klanice (Lav Nikolajevič Tolstoj) 

Kroz vrata, nasuprot onih na kojima sam stajao, uveden je veliki, crveni, dobro utovljeni vol. Vukla su ga dva čoveka, a tek što je ušao video sam mesara kako podiže nož nad njegovim vratom da bi ga odmah potom zabio. Kao da su mu sve četiri noge otkazale, vol je svom svojom težinom pao na trbuh, prevalio se na jedan bok i počeo trzati nogama i stražnjim delom tela. Drugi se mesar bacio na vola sa leđa, uhvatio je njegove rogove i okrenuo mu glavu prema zemlji, dok mu je treći nožem prerezao vrat. Potekla je bujica crno crvene krvi, koju je jedan dečak sav okrvavljen hvatao u limenu posudu. Sve to vreme vo je mahao nogama u vazduhu i trzao glavom kao da pokušava ustati. Posuda se brzo punila no vo je i dalje bio živ. Njegov se trbuh snažno nadimao. A noge su trzale tako silovito da su se mesari držali na sigurnoj udaljenosti. Kad je jedna posuda napunjena, dečak ju je na glavi odnio, dok je drugi postavio novu posudu, koja se ubrzo takođe počela puniti. Vo je još uvek trzao nogama i stražnjim delom tela.

Kada je krv prestala teći mesar je podigao glavu vola i počeo derati kožu sa nje. Vo se nastavio previjati. Bez kože glava je bila crvena, prošarana belim venama. Stojala je u položaju u kome ju je ostavio mesar, dok je sa nje s obe strane visila koža. Vo se i dalje nije prestajao trzati. Potom je jedan od mesara uhvatio jednu nogu, slomio je i odsekao. Preostale noge i trbuh nastavile su se grčiti. Odsečene su i ostale noge i bačene na istu gomilu sa nogama ostalih volova istog vlasnika. Truplo je potom odvučeno do dizalice i obešeno, a trzanje je konačno prestalo.

Gledao sam tako sa vrata klanje drugog, trećeg i četvrtog vola. Sa svakim se ponavljalo isto: odsecanje glave sa pregriženim jezikom i isto trzanje udovima. Samo što mesar nije uvek uspevao jednim udarcem oboriti životinju. Ponekad bi promašio, na šta bi vo poskočio, zamukao i raskrvavljen pokušao pobeći. No, njegovu bi glavu tada stavili pod zasun, proboli drugi put i on bi pao.

Prošao sam potom kroz vrata na koja su uvodili volove. Tu sam video istu stvar no iz veće blizine i stoga još jasnije. Mećutim, odavde sam prvi put mogao videti kako su volove terali da uđu. Svaki put, kada bi vola sterali uz ogradu i povukli ga konopcem vezanim za rogove, osetivši miris krvi, životinja bi ustuknula, a ponekad bi zamukala i krenula unazad. Budući da dva čoveka nisu mogla silom odvući vola kroz vrata, svaki put bi jedan od mesara zgrabio njegov rep i zavrnuo ga tako snažno da je hrskavica popucala, a vo bi krenuo napred. Kada su završili sa stokom jednog vlasnika, uveli su stoku drugog.

Prva životinja u toj skupini nije bila vo već bik- lep, dobro uhranjen, crn sa belim pegama na nogama, mlad, mišićav i pun snage. Vukli su ga napred, no on je pognuo glavu uporno se opirući. Tada ga je mesar koji je išao za njim uhvatio za rep, kao što vozač lokomotive hvata ručicu sirene, zavrnuo ga, hrskavica je popucala, a bik je pojurio napred, ozlojedivši čoveka koji je držao konopac. Potom je zastao gledajući u stranu svojim crnim očima čije su se beonjače ispunile krvlju. No rep je ponovo zapucketao, a bik je pojurio napred i konačno stigao na određeno mesto. Koljač je prišao, naciljao i udario. Međutim, udarac je promašio označeno mesto. Bik je odskočio, stresao glavom, zamukao i oslobodivši se sav okrvavljen pojurio natrag. Ljudi na vratima su se sklonili u stranu, dok su iskusni mesari s odlučnošću ljudi naviklih na opasnosti brzo dograbili konopac. Ponovljena je operacija sa repom i bik je ponovo bio u hali, gde je odvučen pod zasun odakle se više nije oslobodio. Koljač je brzo potražio mesto na kome se dlaka širi u obliku zvezde, našao je uprkos krvi i udario. Lepa se životinja, puna života, srušila trzajući glavom i nogama, dok su joj cedili krv i derali glavu.

'' Vrag prokleti, nije čak ni pao na pravu stranu! '' gunđao je mesar dok je sekao kožu sa glave.

Pet minuta kasnije, njegova je glava podignuta, crvena umesto crna, bez kože; oči, koje su pet minuta ranije blistale sjajnom bojom, sada su bile staklaste i nepomične.

Nakon toga otišao sam u deo u kome su klali male životinje – veliku halu s asfaltnim podom i stolovima s koritima, na kojima su ubijali ovce i teliće. Ovde je posao već bio završen. U dugoj prostoriji ispunjenoj mirisom krvi ostala su još samo dva mesara. Jedan je duvao u nogu mrtvog jagnjeta i tapšao rukom natečen trbuh. Drugi, mladi mesar u krvavoj pregači, pušio je iskrivljenu cigaretu. Bili su sami u dugoj, mračnoj hali ispunjenoj teškim mirisom. Za mnom je ušao neki čovek, po svemu sudeći bivši vojnik, s mladim jednogodišnjim crnim ovnom s belom mrljom na vratu i vezanim nogama. Polegao je životinju na jedan od stolova kao na postelju. Stari je vojnik pozdravio mesare koje je očigledno poznavao i pitao ih kada će im vlasnik dati dopust. Mladić s cigaretom prišao je s nožem, naoštrio ga na ivicu stola i odgovorio da su slobodni tokom praznika.

Živi je ovan ležao mirno kao i onaj koji je bio mrtav i natečen, osim što je živahno mahao kratkim repom, dok su se njegove slabine nadimale brže nego obično. Vojnik je s lakoćom pritisnuo njegovu glavu uz sto, dok je mesar ne prekidajući razgovor levom rukom uhvatio glavu ovna i prerezao mu vrat. Ovan je drhtao, a maleni se rep ukrutio i prestao mahati. Čekajuči da iscuri krv, mladić je ponovo palio cigaretu koja se gasila. Krv je tekla, a ovan se počeo trzati. Razgovor je nastavljen bez ikakvog prekida. Celi je prizor izazivao užasno gađenje.