Petar Kropotkin

Nihilizam i nihilisti

Bilo je ukinuto kmetstvo. Ali za dva i po veka postojanja, ono je stvorilo ceo svet navika i običaja. Tu je i prezir prema čovekovoj ličnosti, i despotizam očeva, i licemerna potčinjenost žena, kćeri i sinova. Početkom XIX veka i u Zapadnoj Evropi je vladao životni despotizam. Gomilu primera su dali Tekerej i Dikens, ali on nigde nije tako bujno cvetao kao u Rusiji. Sav ruski život – u porodici, u odnosima šefa prema potčinjenome, oficira prema vojniku, gazde prema radniku – bio je njime prožet. Stvoren je čitav svet navika, običaja, načina mišljenja, predrasuda i moralne tromosti, što je sve izraslo na tlu obespravljenosti. Čak su i najbolji ljudi tog vremena platili veliki danak ovim normama kmetstva.

Zakon je protiv ovoga bio nemoćan. Tek je jak društveni pokret, koji bi zadao jak udarac samom korenu zla, mogao promeniti navike i običaje svakodnevnoga života. I u Rusiji je ovaj pokret – borba za individualnost – dobio mnogo snažniji karakter i bio je nemilosrdniji u svome negiranju, no u bilo čemu drugome. Turgenjev je to, u svom izvanrednom romanu 'Očevi i deca', nazvao nihilizmom.

Pre svega, nihilizam je objavio rat tkzv. uslovnoj laži kulturnog života. Njegova prepoznatljiva crta je bila apsolutna iskrenost. I u njeno ime, nihilizam se sam odrekao (i zahtevao je da to urade i drugi) od sujeverja, predrasuda, navika i običaja čije postojanje razum ne može da objasni. Nihilizam je priznavao samo jedan autoritet – razum. Analizirao je sve društvene ustanove i običaje i ustao protiv svake vrste sofizama, ma kako ovaj poslednji bio maskiran.

Naravno, prekinuo je sujeverje očeva. Po svojim filozofskim shvatanjima, nihilista je bio pozitivista, ateista, evolucionista u Spenserovom duhu ili materijalista. On je naravno, štedeo jednostavno i iskreno verovanje koje predstavlja psihološku neophodnost osećanja, ali se zato nemilosrdno borio sa licemerjem u hrišćanstvu.

Ceo život civilizovanih ljudi je pun uslovne laži. Ljudi koji se međusobno mrze, kad se sretnu na ulici, smeškaju se blaženo, dok se nihilista smeška samo onome čiji ga susret raduje. Svi oblici spoljašnje pažnje koji su samo licemerje, njemu su strani. On je odnegovao nešto grublje manire kao protest protiv spoljašnje glazure očeva. Nihilisti su videli kako očevi zauzimaju pozu idealista i optimista, što im nije smetalo da budu pravi divljaci prema ženama, deci i seljacima. I, ustali su protiv tog sentimentalizma koji se dobro saživeo s nimalo idealnim starim načinom ruskoga života. Umetnost je takođe potpala pod ovo široko negiranje. Nihilisti su mrzeli beskonačne rasprave o lepoti, o idealu, umetnosti radi umetnosti, estetici, i sl. dok se svaki umetnički predmet kupuje za novac otet od gladnih seljaka ili opljačkanih radnika. On je znao, da je ovakvo klanjanje umetnosti često bila samo maska koja sakriva kvarni razvrat. Nihilista je tada svu kritiku umetnosti izlio u jedan kalup: 'Par čizama važniji je od svih vaših madona i svih rafiniranih razgovora o šekspiru'.

Nihilista je bio protiv braka bez ljubavi i protiv bračnog života bez sloge. Devojka, koju su roditelji naterali da bude lutka u lutkarskoj kući i da nađe muža po računu, dala je prednost ostavljanju svojih ukrasa i odlasku iz kuće. Ona je oblačila najobičniju crnu vunenu haljinu, odsekla bi kosu i upisala bi višu školu sa ciljem da postigne ličnu nezavisnost. Žena (nihilistkinja), koja je videla da je njen brak prestao da bude brak, da je ni ljubav ni prijateljstvo više ne vezuju za muža, prekida sve i hrabro odlazi sa decom dajući prednost usamljenosti i sopstvenom siromaštvu nad večitom laži i neskladu sa sobom.

Nihilista je gajio ljubav prema iskrenosti, čak i u sitnim detaljima svakodnevnog života. On se odrekao uslovnih oblika svetske brbljivosti, pa je svoje mišljenje izricao oštro i direktno, čak sa izvesnim afektima spoljnje grubosti.

U Irkutsku smo se jednom nedeljno okupljali u klubu, gde smo plesali. Jedno vreme sam marljivo posećivao ove večeri, pa sam pomalo izostajao, najviše zbog posla. Nekako je jednom jedna od dama upitala mog mladog prijatelja, zašto me nema u klubu nekoliko nedelja.
-Kad Kropotkinu treba uzbuđenja , on jaše – grubo odgovori moj prijatelj.
-Zašto ne bi navratio da posedi sa nama i bez plesa? – dodaje jedna druga dama.
-A šta bi ovde radio? – odbrusi nihilistički moj prijatelj. – Da sa vama brblja o modi i krpicama? Njemu su sve te sitnice već dosadile.
-Ali on ponekad navraća kod nekakve Manečke – neodlučno je primetila jedna od gospođica.
-Da, ali je to devojka koja uči – odbrusi prijatelj. – On joj daje časove nemačkog jezika.

Moram priznati da je ovaj nesumnjivo grubi odgovor dao dobre rezultate. Mnogo je irkutskih devojaka počelo da opseda mog brata, našeg prijatelja i mene sa molbama da im savetujemo šta da čitaju i šta da uče.

Sa ovom potpunom otvorenošću, nihilista je odgovarao svojim poznanicima da je svo njihovo saosećanje sa 'siromašnim bratom' – narodom – puko licemerje sve dok sami žive u bogato uređenim dvorcima na račun naroda za kojim toliko pate. Sa ovom istom otvorenošću nihilista je visokom činovniku izjavljivao da se ovaj ne samo ne brine za svoje potčinjene, već je jednostavno lopov.

Sa izvesnom surovošću, nihilista bi odgovorio i dami koja brblja o sitnicama i koja se hvali ženstvenošću svojih manira i preciznošću toalete. On bi joj direktno kazao: 'Kako vas nije stid da brbljate gluposti i da izvlačite šnalu iz ružne frizure?' Nihilista je želeo pre svega da u ženi vidi druga, čoveka a ne lutku, ne 'guščicu'. On je potpuno negirao te sitne znake spoljnje pažnje koji se ukazuju tkzv. slabom polu. Nihilista nije ustajao sa mesta da ga ustupi dami koja je ušla, ako je video da dama nije umorna i da u sobi ima još slobodnih stolica. Prema njoj se odnosio kao prema drugu. Ali, ako bi devojka, čak i potpuno mu nepoznata, izrazila želju da nešto uči, on bi joj davao časove i bio je spreman da svakoga dana radi toga ide na drugi kraj grada. Mlad čovek, koji ni prstom ne bi makao da dami doda šolju čaja, rado je davao devojci koja je došla na kurs u Moskvu ili Petersburg svoj čas i svoju jedinu zaradu, kojom bi prilikom rekao: 'Nema potrebe da zahvaljuješ, muškarac lakše nađe posao od žene. Ovo uopšte nije kavaljerstvo već jednakost'.

I Turgenjev i Gončarov su nastojali da predstave taj novi tip u svojim romanima. Gončarev je u 'Prekidu' dao portret po prototipu ali ne i tipičnoga predstavnika vrste. Zato je Mark Volohov samo karikatura nihiliste. Turgenjev je bio prefin umetnik i previše je uvažavao taj novi tip da bi dao karikaturu, ali ni njegov Bazarov nas ne zadovoljava. Previše je grub na primer u odnosima prema starim roditeljima, a naročito mislimo da je previše prenebregao svoje obaveze kao građanin. Omladina nije mogla biti zadovoljna isključivim negatorskim odnosom Turgenjevljevog junaka prema svemu. Nihilizam sa svojom deklaracijom prava ličnosti i negiranjem licemerja bio je samo prelazni momenat za pojavu 'novih ljudi', koji nisu manje cenili individualnu slobodu, ali su, zajedno sa ovim, živeli za veliko delo. U nihilistima Černiševskoga, prikazanim u neuporedivo manje umetničkom romanu 'Šta da se radi?' našli smo bolje portrete sebe samih.

***

Isto se ovo dogodilo i sa rečju 'nihilisti' koja je svojevremeno tako intigrirala novinare i toliko je puta bila povod za manje ili više srećne igre reči, dok nisu konačno razumeli da se ne radi ni o kakvoj čudnoj, skoro verskoj sekti, već o stvarnoj revolucionarnoj snazi. Pustio je u promet Turgenjev u romanu 'Očevi i deca', a prihvatili su je 'očevi' koji su se ovim nadimkom svetili 'deci' za nepokoravanje. Deca su je prihvatila. Ali, kada su primetili da reč daje povoda za nesporazume, htela su se od nje odreći, ali to više nije bilo moguće. Ni štampa ni publika više nisu hteli drugačije da označe ruske revolucionare, nego ovim imenom. Uostalom nije ni tako loše odabrano, zato što u sebi sadrži novu ideju; ime označava negiranje sveukupnosti pojava savremene civilizacije koja se oslanja na ugnjetavanje jedne klase od druge. Negiranje savremenog ekonomskog sistema, vlade i vlasti, buržoaske politike, rutinske nauke, buržoaskog morala, umetnosti koja služi eksploatatoru, smešnih ili odvratnih po svome licemerstvu navika i običaja koji su savremenome društvu zaveštali prošli vekovi – rečju, negiranje svega čime buržoaska civilizacija sebi obezbeđuje uvažavanje.

***

Te dve godine koje sam proveo u krugu Čajkovskoga zauvek su u meni ostavili dubok utisak. Za te dve godine, moj život je bio prepun grozničavog delovanja. Razumeo sam taj snažni zamah života, kad svake sekunde osećaš napregnuti trepet u svim žilama svog unutrašnjeg ja, onaj zamah radi kojeg jedino i vredi živeti. Nalazio sam se u porodici ljudi tako tesno povezanih radi zajedničkog cilja, čiji su uzajamni odnosi bili prožeti dubokom ljubavlju prema čovečanstvu i takvom prefinjenom delikatnošću, da se ne mogu setiti ni jednog momenta u kome je život našeg kruga bio pomućen makar najmanjim nesporazumom. Ova je činjenica ocena onih koji su imali prilike da nekad vode političku agitaciju.

Sa svim ženama u kružooku smo imali divne drugarske odnose. Ali smo svi voleli Sonju Perovsku. S Kuvšinskom i sa Sinjegubovom ženom, kao i sa ostalima, svi smo se pozdravljali drugarski, ali kad bismo ugledali Perovsku, svakome od nas lice bi se rascvetalo u široki osmeh, mada je sama Perovska malo obraćala pažnju na to, već bi samo podviknula: 'Noge obrišite, ne uvlačite mi blato'.

Perovska je, kako je poznato, rođena u aristokratskoj porodici. Otac joj je jedno vreme bio peterburški gubernator. Uz saglasnot majke, koja je obožavala ćerku, Sofija Perovska je napustila rodnu kuću i uključila se u naš kurs, a zatim sa tri sestre Kornilo, kćeri bogatoga fabrikanta, osnovala taj mali krug (kružook) samorazvoja, iz kojeg se, kasnije, razvio naš. U građanki povezanoj maramom, građanki u cicanoj haljini i muškim čizmama koja je vadila vodu iz Neve, niko ne bi prepoznao gospođicu koja je do nedavno blistala u peterburškim aristokratskim salonima. Po svojim moralnim pogledima, ona je bila rigoristkinja, ali uopšte ne i 'propovednica'. Kad bi nekim bila nezadovoljna, strogo bi ga pogledala ispod oka, ali se u tom pogledu videla otvorena velikodušna priroda kojoj svo čovečanstvo nije bilo tuđe. Samo je u jednoj stvari bila neumoljiva. 'Kurvar' – opalila je jednom govoreći o nekome i izraz kojim je ovo rekla, a sve radeći, zauvek se urezao u moje pamćenje.

Perovska je malo govorila, ali je mislila mnogo i snažno. Dovoljno je videti njen portret, njeno visoko čelo i izraz lica, da bi se zaključilo kako je bila ozbiljna i zamišljena, da u njenoj prirodi nije bilo oduševljavanja površnim stvarima, da ne raspravlja, a ako kaže svoje mišljenje, braniće ga dok se ne uveri da oponenta ne može ubediti.

Perovska je bila 'narodnjak' u dubini duše i istovremeno revolucionar i prekaljeni borac. Njoj nije trebalo ulepšavati radnike i seljake izmišljenim kvalitetima da bi ih zavolela i radila za njih. Uzimala ih je onakvima kakvi su i bili i, sećam se, jednom mi reče: 'Veliku smo stvar otpočeli. Možda će se njome baviti i dve generacije, ali ovo treba uraditi'. Ni jedna od žena našega kruga ne bi ustuknula pred smrću na gubilištu; svaka bi smrti pogledala pravo u oči. Istovremeno na tom nivou propagande, niko na ovo još nije mislio. Poznati portret Perovske vrlo joj liči. On dobro prenosi njenu svesnu hrabrost, njenu otvorenu, zdravu pamet i dušu koja voli. Nikad još žena nije izrazila sve osećanje duše koja voli kao Perovska u svom pismu majci koje je napisala nekoliko sati pre odlaska na stratište.

***

Sledeći slučaj pokazaće kakve su bile ostale žene našeg kružooka. Jednom, noću, Kurijanov i ja smo otišli sa važnom porukom kod Varvare Baćuškove. Već je davno bila prošla ponoć – ali, pošto smo videli svetlo u njenom prozoru, popeli smo se stepenicama. Baćuškova je sedela u sobici za stolom i prepisivala program našeg kružooka. Znali smo njenu odlučnost, pa nam pade na pamet da napravimo jednu od svojih glupih šala koje ljudi ponekad smatraju oštroumnim.

-Baćuškova, došli smo po vas – počeh ja. – Hoćemo da učinimo skoro lud pokušaj da drugove oslobodimo iz tvrđave.

Baćuškova ne postavi ni jedno pitanje. Odloži pero, polako se diže i reče: 'Idemo!' Ovo je rekla tako jednostavno da sam odmah shvatio kako je bila glupa moja šala, te joj sve priznah. Ona se opet spusti na stolicu, a u njenim očima zablistaše suze. 'Dakle, to je bila samo šala? – upita prekorno. – Kako se sa tim može šaliti!' Potpuno sam shvatio okrutnost svojih reči.

Drugi ljubimac čitavog kružooka je bio Sergej Kravčinski, dobro poznat u Engleskoj i Americi pod pseudonimom Stepnjaka. Ponekad smo ga zvali dečakom jer se tako malo brinuo o svojoj sigurnosti. Ali ova bezbrižnost je bila rezultat neustrašivosti, koja je konačno i najbolje sredstvo za spas od progona policije. On je kod radnika brzo postao poznat kao agitator pod imenom Sergej, te ga je zato policija tražila pojačanim tempom. Bez obzira na to, on nije preduzimao nikakve mere predostrožnosti. Sećam se, jednom su ga drugovi dobro izribali na sastanku jer su ovo smatrali velikom neopreznošću. Sergej je kao i obično zakasnio na sastanak i, da bi stigao na vreme, on je, obučen kao seljak u kratku bundu, počeo da trči sredinom Litejne ulice.
-Kako to možeš da radiš? – korili su ga. – Mogao si probuditi sumnju, pa bi te uhvatili kao običnog lopova!
Ali ja bih želeo da svi budu tako oprezni kao Sergej u onim slučajevima kad bi mogli biti kompromitovani drugi.

Prvi put smo se zbližili povodom Stenlijeve knjige 'Kako sam našao Livingstona'. Jednom se naš sastanak otegao do ponoći. Kad smo već bili spremni da krenemo, jedna od Kornilovih uđe i upita, ko bi od nas do osam ujutru preveo šesnaest stranica engleskog teksta. Pogledah veličinu stranica i rekoh, ako mi neko pomogne, posao se može završiti za jednu noć. Javi se Sergej, i u četiri ujutru štamparski tabak je bio preveden. Pročitali smo jedan drugom svoje prevode, kojom prilikom je drugi pratio engleski tekst. Zatim smo ispraznili lonac kaše koji je bio za nas ostavljen na stolu, i izađosmo zajedno da se vratimo kući. Od te noći smo postali bliski prijatelji.

Uvek sam voleo ljude koji znaju da rade i svoj posao izvršavaju kako treba. Zato je Sergejev prevod i njegova sposobnost da radi brzo već išla u njegovu korist. Kad sam ga bliže upoznao, vrlo sam ga zavoleo zbog čestitog, čvrstog karaktera, zbog mladalačke energije, zdravog smisla, zbog izuzetne pameti i jednostavnosti, zbog odanosti, hrabrosti i čvrstine. Sergej je mnogo čitao i mnogo razmišljao i, ispade, imali smo iste poglede o revolucionarnom karakteru borbe koju smo otpočeli.

***

Naše sastanke je uvek odlikovao srdačan odnos članova jednoga prema drugome. Predsedavajući i sve vrste formalnosti ne odgovaraju ruskome srcu, te nismo ni imali ništa slično. I mada su naše rasprave ponekad bile žestoke, naročito kada smo raspravljali o 'programskim pitanjima', uvek smo se lepo odnosili bez zapadnoevropskih formalnosti. Dovoljna je bila samo apsolutna iskrenost, zajednička želja da se razreši stvar što je moguće bolje i neskriveno negiranje svake slučajne teatralnosti. Ako bi ko od nas pribegao deklamatorskim efektima u izlaganju, mi bismo mu šalama rekli da cveće leporečivosti nije umesno. Često smo morali da ručamo tu na sastancima, te se naš obrok obavezno sastojao od crnog hleba, kiselih krastavaca, komadića sira ili kobasice i čaja. Ovako smo se hranili ne zato što nismo imali novca (imali smo ga mnogo), već smo smatrali da socijalisti treba da žive onako kako živi većina radnika.