Kritika psihijatrije

Psihijatrija nema znanstvenih osnova na kojima bi se temeljila. Bolest je po definiciji stanje tijela, dakle, nekakva povreda, oteklina itd., ali um nije tijelo nego aktivnost tijela koje kao takvo ne može imati bolesti. Ipak, mozak kao dio tijela može imati oboljenja kao npr. Alzheimerova bolest koja uzrokuje otekline i povrede na mozgu. Shizofrenia koja spada u mentalne "bolesti", nema vidljivih poremećaja, stoga psihijatar tj. društvo odlučuje tko ima shizofreniju i kako se definira shizofrenična osoba. Velika ironija je ta da država zapošljava liječnice i liječnike tj. psihijatre i psihijatrice koji imaju tu ovlast da odluče tko, kako i zašto ima mentalnu "bolest".
I tako su psihijatri oduvijek imali moć da zatvaraju i imenuju ljude koji imaju ili nemaju mentalnu "bolest". Psihijatrija je izum bijele, patrijahalne Europe, stoga jer je u ranije doba u Europi mnogo manje ljudi proglašavano ludima, a liječnici su bili tek skupina muškaraca koja je "brinula" o ljudima dok nije napokon stekla kontrolu nad tim istim ljudima i kategorijom ludila te uspješno proširila svoje područje djelovanja. Rano medicinsko objašnjenje za "ludilo" bilo je to da tijelo sadrži tekućine koje su se nazivale humorima o čijoj je ravnoteži ovisilo mentalno stanje osobe. S druge strane u ono doba je crkva pripisivala ludilo opsjednusti vragom.
Vrlo tražene i moćne bile su iscjeliteljice (babice, mudre žene). One su pomagale kod emocionalnih i psihičkih problema. Za razliku od doktora koji su se oslanjali na knjige mudre su se žene oslanjale na već iskušano. Bile su nasljednice ranih pretkršćanskih religija stoljećima prkoseći patrijarhatu prenoseći jedna drugoj razna znanja i načine liječenja ljudi. Predstavljale su prijetnju liječnicima čiji načini liječenja nisu bili toliko popularni. I tu započinje inkvizicija. Dakle, 9.12.1484 god. Papa izdaje Bulu koja je najavila stoljeća mučenja i ubijanja - sve u ime pomoći. Spaljivali su žene pod izgovorom da žele spasiti njihove besmrtne duše. Inkvizicija je bila pothvat potaknut mržnjom prema ženama i odraz nesigurnosti muškaraca (koji su na vlasti). Liječnici su tvrdili da ludilo ne izazivaju demoni već somatska neuravnoteženost. Žene optužene za čaranje smatrane su zavedenima, a ne družicama vraga. Prigovarali su crkvi na mučenju, te su zagovarali "liječenje". Dakle, psihijatrija je iscijeliteljice pretvorila u "mentalne slučajeve" i odjednom su liječnici postali iscijelitelji koji su pokušali staviti te žene pod svoju kontrolu.
Ludima su uglavnom proglašavani ljudi koji odskaču od normi i društvenog uobičajenog, imali oni "mentalnu bolest" ili ne. A o tome da li su ludi-e to odlučuje autoritet (država, društvo, psihijatri). Institucionalizacija je postala riješenje za sve i vrsta azila za one "drukčije" i obilježene.
Današnji psihijatar predstavlja dvostruku ulogu - liječnika patrijarha već patrijarhalnog društva i ulogu znanstvenika. Patrijarh u tom smislu da je on bio taj koji je od 17.st pa nadalje ludilo povezivao sa nediscipliniranošću koju nije provodila obitelj, tj. glava kuće - patrijarh. Liječnik je bio i iznad tog patrijahata "vodeći brigu" nadzirući obitelj. Ali on nije njegovao jer je to ženski zadatak, već je promatrao i kontrolirao. U tom promatranju korištena je sprava za mučenje vještica tzv.vještičji stolac - željezni stolac s čavlima za koji je optužena vezivana dok se pod sjedižtem ložila vatra. Smatrani/e su ludima oni/e koji se nisu ponašali "primjereno spolu" i koji nisu htjeli/e obavljati teške fizičke poslove, tj. poslove patrijahalnog kapitalizma koji bi ih na kraju i instituconalizirao. Liječnikova uloga znanstvenika bila je u donošenju odluke o definiciji ludila te je "lude" osobe od subjek-ta društva pretvarao u objekte svog proučavanja. U 19. i 20. st. liječnici i muževi počeli su suradjivati. Nezadovoljni "svojim" ženama tražili su pomoć psihijatara.
Psihijatri su bili i više nego spremni na suradnju zatvarajući te žene, tako da je u tim azilima za "lude", tj. psihijatrijskim institucijama bilo znatno više potvrdjenih ludjakinja nego ludjaka jer je svaka promjena ženinog ponašanja ili pobuna protiv patrijahalnog društva trebala biti ukroćena i mogla je biti svladana na taj način da ju se zatvori u ludnicu, jer ipak je muškarac (muž) taj koji smatra da je ona luda, dok u obrnutom slučaju žena nikako nije mogla muškarca proglasiti ludim već samim tim što je žena i stoga jer muškarac po svojoj prirodi ne može biti "lud". Liječnici su stjecali slavu i imetak na uštrb žena specijalizirajući se u poremećajima kao što je "histerija".
Histerija je bila smatrana "mentalnom bolešću" specifična samo za žene koja je bila posljedica povećanja utrobe. Smatrali su da se maternica povećava, te pritišće želudac što uzrokuje nesvjesticu i histeriju. Postojali su čitavi azili za liječenje histerije gdje su žene hodale polugole, vrištale, padale u nesvjest, ali su bile i jako seksualno nadražene dok su ih u to isto vrijeme gledali i slikali doktori. Francuski nadriliječnik iz 19.st Charcot napravio je cijeli biznis sa azilima za histeriju slikajući te žene i distribuirajući te slike svojim kolegama. Žene su predstavljale tek samo objekte seksualne požude muškaraca u okvirima patrijarhata. Iako nema razloga vjerovati da su se žene pretvarale dok su se onesvješćivale i zapadale u razna stanja očito je da su im se davale upute kako da izražavaju simptome i same vjerujući da sa njima nešto nije u redu. Najstrašnije u svemu tome je da su sve te žene najvjerojatnije bile seksualno zlostavljane u djetinjstvu.
U 20 st. liječnici su se, želeći osnažiti svoje područje rada, udružili sa proizvodjačima lijekova. Francuska farmaceutska tvrtka "Rhone, Poulene" i američki zastupnik "Smith, Kline and French" proizvela je drogu poznatu kao kloropromazin. Kloropromazin nije bio izumljen za liječenje shizofrenije kao što se danas misli već je bio izumljen za mučnine i svrbež, tj. kao opći anestetik, ali budući da je kompaniji prijetio veliki novčani gubitak (jer za kloropromazin nije bilo tržišta) unajmili su 50 trgovačkih putnika koji su uvjerili psihijatre i druge moćnike da će kloropromazin liječiti mentalne bolesti. Psihijatri/ce su to naravno "popile/i". Kloropromazin je omamljivao pacijente/ice pa je bilo lakše njima upravljati, a farmaceutske tvrtke su uvjeravale državu da su lijekovi nešto što samo liječnice/e mogu propisati pa su stoga još važniji. Uzimanje kemikalija kod pacijenata objašnjavali su posljedicom neuravnotežnosti u ponašanju i nužnom potrebom te je tako i počela revolucija droga. Današnja psihijatrija odgovara formuli patrijarhalnog kapitalizma koji ne tolerira različitosti te vjeruje u brojnost i kontroliranje te želi zatvoriti, popraviti i zaustaviti one koji odstupaju želeći ih uvjeriti da im treba baš taj lijek. A koji lijek treba tebi?

T.

Interesantan tekst na engleskom: Does Mentally Illness Exists?  

 

Dodatak, Vest iz medija, 15.11.2007

Mentalno oboleli pacijenti žrtve mučenja u bolnicama

- Pacijenti u Srbiji su zlostavljani i krše im se osnovna ljudska prava. Osobe s posebnim potrebama u Srbiji su maltretirane, zlostavljane i krše im se osnovana ljudska prava, navodi se u izveštaju međunarodne organizacije „Mental Disability Rights International” (MDRI), koja je sprovela četvorogodišnje istraživanje o uslovima i tretmanu dece i odraslih u ustanovama za mentalno obolele i osobe s hendikepom u Srbiji.

U izveštaju „Mučenje kao lečenje: Segregacija i zloupotreba dece i odraslih sa posebnim potrebama u Srbiji", koji je predstavljen juče, MDRI navodi nekoliko drastičnih primera, među kojima i slučaj 21-godišnjeg mladića s Daunovim sindromom koji je 11 godina vezan za krevet, polugolu decu koja jedu i vrše nuždu u krevetima i sedmogodišnju devojčicu sa oboljenjem mozga (hidrocefalus) ostavljenu bez terapije „jer će ionako umreti".

Istraživanjem su obuhvaćeni Institut za decu i mlade „Kolevka" u Subotici, Institut za mentalne bolesti u Čurugu, Institut za decu i mlade u Kulini, Specijalna institucija za decu i mlade u Stamnici i psihijatrijske bolnice u Vršcu i Kovinu. U izveštaju se navodi i da su osobe smeštene u ovim ustanovama izložene prljavštini, zaraznim bolestima i da pate zbog nedostatka medicinske nege i rehabilitacije.

Erik Rozental, direktor ove organizacije, kaže da su istraživači MDRI pronašli decu i ljude vezane za krevete i da je to „nešto najstrašnije što je video u svojoj karijeri advokata osoba sa invaliditetom".

- Reč je o najstrašnijem mučenju bespomoćne dece. Vezivanje ljudi se ne može tolerisati ni u jednom društvu - rekao je Rozental i poručio da Vlada Srbije mora da poštuje Povelju Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima.

Konstatovano je da u Srbiji ima 78 ustanova socijalne zaštite za osobe sa posebnim potrebama gde je, u uslovima opasnim po život, smešteno oko 11.350 osoba, među kojima je 2.300 dece. Na konferenciji je predstavljen i dokumentarac koji svedoči o katastrofalnim, nehigijenskim i nehumanim uslovima za život u ustanovama socijalne zaštite. Na potresnim snimcima se vide pacijenti koji su vezani, ekstremno mršavi i kože otekle od ležanja.

Ministar za rad i socijalnu politiku Rasim Ljajić kaže da u izveštaju postoje neke tačne ocene, ali naslov „Mučenje kao lečenje" nije adekvatan stvarnom stanju. Dakle, daje političko patriotske izjave. Ministar zdravlja takođe: „Nikada nisam imao nikakav kontakt sa Međunarodnom organizacijom za zaštitu prava osoba ometenih u razvoju, niti su oni u Ministarstvu zdravlja dobili saglasnost za bilo kakvo istraživanje", izjavio je ministar zdravlja Tomica Milosavljević, povodom izveštaja organizacije MDRI. „Smatram da je ovakav način izveštavanja o tako ozbiljnoj temi jednosmeran i preteran, jer je prvo objavljen tekst u štampi, posle čega je zakazana konferencija za novinare na kojoj su iznete tvrdnje za koje, iz meni dostupnih tekstova, ne vidim objektivno pokriće", istakao je ministar.